Duhovni kutak

5. KORIZMENA 22. 3. 2026.

Prema Ivanovu evanđelju vrhunac Isusovih čudesa, koje on naziva ”znamenja”, jest uskrišenje Lazara. To nam Isusa očituje u svoj božanskoj moći i snazi, izražava njegovu moć nad životom i smrću. Stoga, je i reakcija židovskih starješina došla do kraja podnošenja Isusovog djelovanja. Oni su odlučili Isusa ukloniti i tako zaustaviti narod da odustane od Isusova nauka. Evanđelist Ivan jasno zapisa: toga istoga dana odlučili su da ga ubiju ( 11,53)

Kao što je prošle nedjelje ozdravljenje slijepog čovjeka od rođenja bilo na proslavu Boga, isto tako uvodi Ivan i s ovim čudom na proslavu Boga i Isusa, kojeg je Otac poslao u svijet. Isus se nalazi u Betaniji u okolici rijeke Jordana, tamo gdje je Ivan Krstitelj krštavao. Dolazi mu poruka od Marte i Marije da je njihov brat Lazar bolestan. Isus ostaje još puna dva dana te tek tada kreće prema drugoj Betaniji, blizu Jeruzalema, gdje su živjeli Marta, Marija i Lazar. Isus se zaustavlja na ulazu u selo gdje ga je dočekala Marta. Ona izražava vjeru u Isusovu snagu i moć, ali po njezinu shvaćanju Lazar je već četiri dana u grobu, te je sve već kasno. No, Isus je poziva da vjeruje i da će vidjeti slavu Božju. Vode Isusa prema grobu. On u molitvi zahvaljuje Ocu za uslišanje, koje je radi prisutnih, te snažnim glasom poziva Lazara da iziđe vani. Lazar izlazi, umotan u haljine kako je to običaj.

Isus se u ovom događaju objavljuje kao život i uskrsnuće. Tko u njega vjeruje neće umrijeti nikada. Stoga, život vječni no počinje kad čovjek umre nego već sada: tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti zauvijek! Isus nas nije došao osloboditi zakona smrtnosti, i on je prošao tu strahotu smrti kako bi nama omogućio prijelaz u život vječni. On smrt naziva kao san, spavanje. A ostaje nam pred očima i pitanje koje je Isus uputio Marti, a danas meni i tebi: vjeruješ li ovo? Marta je ispovjedila svoju vjeru! Naš odgovor trebao bi donijeti novost života: već sada živjeti nebo!

4. KORIZMENA NEDJELJA – 15. 3. 2026

Još jedan predivan evanđeoski odlomak iz pera evanđelista Ivana. Prošle nedjelje smo razmišljali o simbolu vode a ove nedjelje je u središtu naše pažnje svjetlo! Isus se očituje kao svjetlost svijeta, jer nikada se nije čulo da bi netko ozdravio čovjeka koji je slijep od rođenja.

Isus prolazi i opazi nekog slijepca od rođenja. Učenici pitaju tko je kriv, tko je grešan što se on slijep rodio. No, Isus ne ulazi na takav način razmišljanja. Ni on ni roditelji nisu krivi za to. Čudo se događa vrlo jednostavno. Isus pljuvačkom napravi blato kojim premaza oči slijepcu te ga posla na ribnjak Siloe da se umije. I progledao je. Siloa je bilo kupalište koje je služilo za obredno čišćenje prije ulaska u Hram. Bilo je tu mnogo osoba koje su došle na ribnjak i koji su poznavali slijepog čovjeka. Ali, ipak sada kad može vidjeti unijelo je zbunjenost i sumnju. On je pak potvrdio da se radi o njemu a da mu je čovjek imenom Isus naredio da se opere i sada vidi. On ne zna gdje se nalazi Isus jer ga nije vidio. A subota je bila tog dana kad je ozdravio. Stoga, farizeji napadaju Isus da krši subotu. Farizeji zovu i njegove roditelje da se raspitaju o cijelom slučaju počevši od njegova rođenja. Zatim, pitaju i njega što misli o Isusu, a on odgovara da je prorok. U svom odgovoru još pita farizeje da li žele i oni postati njegovi učenici. Tada su ga farizeji žestoko napali i izbacili iz sinagoge.  Sve se to odvija dok slijepi čovjek nije još vidio Isusa. Isus ga stoga traži, prilazi mu te ga pita: vjeruješ li u Sina čovječjega? A on pita tko je taj? Na Isusov odgovor da je on taj koji s njim govori on ispovijeda ”vjerujem” i pada na koljena! Njegova vjera je polako rasla. Od onog kojeg je Bog poslao, proroka  do poklona Isusu kao Bogu.

Korizma i nas poziva da obnovimo vjeru svog krštenja, da osnažimo svoj odnos prema Bogu našem Ocu i naš međusobni odnos jer smo braća i sestre u Kristu.

3. KORIZMENA – 8. 3. 2026.

Ulazimo polako u središte korizmenog vremena. Liturgija riječi nas sve dublje uvodi u otajstvo korizmenog hoda i sve jasnije nam dolazi poziv da Boga stavimo u središte našeg života. Predivni tekstovi treće korizmene nedjelje traže od nas otvoren o srce, našu ”gostoljubivost” prema riječi kako se izrazio papa Lav u svojoj korizmenoj poslanici.

Na poseban način evanđelje koje nam donosi susret Isusa i žene Samarijanke. To nas evanđelje uvodi u objavu Isusa. Ovdje nam se Isus očituje kao Spasitelj svijeta. I jedino na ovom mjestu u Ivanovu evanđelju imamo taj podatak.

Isus se vraća iz Judeje prema Galileji. Može izabrati duži put koji vodi uz rijeku Jordan, koji odabiru svi jer ne uključuje opasnosti. Drugi put je kraći, kroz Samariju, ali u sebi nosi opasnost od negostoljubivosti Samarijanaca. No, Isus odabire baš taj put. I oko podne dolazi na zdenac u gradu Siharu. Umorni su od puta, učenici su otišli kupiti kruh, Isus je ostao sam. I tada dolazi jedna žena po vodu. Isus razgovara s njom, i sama se žena čudi kako on  Židov može pitati vodu i s njom razgovarati. No, Isus polazi od obične vode da navijesti ”živu vodu” koja vodi u život vječni. Divan je i pun simbolike taj razgovor. Dovodi do novog odnosa i prihvaćanja Isusa kao Mesije. Ne samo jedne žene s kojom je Isus razgovarao, nego po njezinom svjedočenju i mještani koji su došli čuti i vidjeti Isusa. Evanđelist ističe da je mnoštvo povjerovalo Isusu. Dogodila se velika promjena u njihovu životu te su svi zamolili Isusa da ostane kod njih. Isus je ispunio njihovu želju i ostao dva dana.

Ova korizma nas poziva da i mi otvorimo svoje srce Isusu i da još više izrazimo svoju želju da bude s nama i ostane u nama. Poziva nas da i mi prihvatimo istinsko klanjanje Bogu u duhu i istini.

1. KORIZMENA – 1. OŽUJKA 2026.

Ponovno smo na gori, kao u posljednjoj na kušnji (Mt 4,8), ali prizor je potpuno drukčiji. Nakon te kušnje, sada promatramo Isusa uronjena u blistavu svjetlost koja budi nadu da možemo ući u slavu kraljevstva Božjega. Preobraženje na gori dovodi do punine pobjedu nad napastima u pustinji, navješćujući mogućnost ponovnog ulaska u vrt početaka. Isusovo preobraženje događa se nakon njegove najave Muke. ”Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi… da bude ubijen i treći dan da uskrsne” ( Mt 16, 21-23). 

Sv. Leon Veliki davno je zapisao u svom komentaru događaja Isusova preobraženja: ”Prvenstveno se pri tom preobražaju o tome radilo da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako ne bi poniznost voljno prihvaćene muke uznemirila vjeru onih kojima bi objavljena uzvišenost skrivenog božanstva”. 

Isus pred trojicom svojih učenika pokazuje svoju slavu. Njegovo lice i njegovo haljine postaju tako bijele, kao da se pretvorio u svjetlost koja iz njega zrači. Pojavljuje se i sjajni oblak i Mojsije i Ilija. Osobito kad se začuo glas iz oblaka učenike je zahvatio strah. Strah u sv. Pismu redovito zahvaća ljude kad su u susretu s Bogom ili postaju dionici Božje objave. 

Učenici ne shvaćaju što se događa. Petar traži da se naprave tri sjenice, tj. želi dugo ostati na vrhu brda. No, Mojsije i Ilija odlaze, te ostaje sam Isus sa svojim učenicima. On je novi Mojsije kojeg treba slušati. Glas s neba iz sjajnog oblaka je rekao: ovo je Sin moj Ljubljeni. U njemu mi sva milina. Slušajte ga!

Zato Isus pridiže svoje učenike, hrabri ih da se ne boje, jer treba nastaviti put, izvršiti svoje poslanje do kraja. 

I nas Gospodin želi povesti sa sobom u tišinu korizmenog vremena, ohrabriti nas da možemo nastaviti svoj put vjere.

1. KORIZMENA – 22. VELJAČE 2026.

Pošto je Isus kršten, te prošao put prelaska kroz more poput Izraelskog naroda, odmah nastavlja put odlaska u pustinju. Jedan vid Isusove priprave na poslanje koje treba izvršiti sadržavao je i kušnju i napastovanje. Evanđelist Matej želi izraziti Isusovo božanstvo i njegovo pravo čovještvo. On je pravi čovjek, poput nas,  koji je također izložen kušnji. Njega Duh vodi u pustinju. Đavao je taj koji ga stavlja na kušnju i koji mu predlaže ljudske misli u pogledu njegova poslanja. Lukavo stavlja u pobožne forme razorne i egocentrične misli. On miješa dobro sa zlom. Koristi riječi Svetoga pisma za svoje đavolske namjere.

Prva kušnja, nakon dugog posta od četrdeset dana, pretvoriti kamenje u kruh. Traži da Isus upotrijebi svoju božansku snagu za sebe. Odmah i sada ispuniti svoje potrebe. Isus dolazi utažiti glad ljudi a ne sebe, ta on je došao služiti.

Druga kušnja odnosi se na prisvajanje Boga. Bogom se želi služiti da se poveća vlastito samopouzdanje. Đavao koristi riječi Psalma da Isus iskuša u njegovu sinovstvu prema Ocu.

Treća kušnja odnosi se na moć, koja vodi do idolatrije. Đavao pokazuje sva kraljevstva svijeta, dat će ih Isusu ako mu se pokloni. No, Isus tjera đavla i ponavlja riječi Svetoga Pisma: Bogu se jedinom klanjaj!

Riječi Svetoga Pisma koje se navode u ovom odlomku o Isusovoj kušnji dolaze iz Knjige Ponovljenog zakona, koje se odnose na kušnje Izraelskog naroda na putu kroz pustinju prema obećanoj zemlji i slobodi. Evanđelist nam tako pokazuje kako je Isus pobjednik u tim kušnjama i stoji kao uzor učenicima koji su izloženi kušnjama. Utvrđeni na Božjoj riječi, koju ispravno tumače, i promatranju Isusa koji je nadvladao kušnje i koji je s njima u borbi, učenici mogu također nadvladati sve kušnje i napasti. U tome jako pomaže i ovaj korizmeni hod.

6. TJEDAN KROZ GODINU – 15. VELJAČE 2026.

U Isusu nam je Bog došao tako blizu, njegovo kraljevstvo se približilo. Ulazak u kraljevstvo Božje zahtjeva novu pravednost. O tome nam govori današnji odlomak evanđelja. Isus svečano izjavljuje da nije došao dokinuti Zakon nego ispuniti. Isus pokazuje ispunjenje što sam vrši volju svog Oca, a s druge strane tumači tako zapovijedi da omogućuje ispravno ispunjenje i svojim učenicima.  Ljubav je središte zapovijedi. Isus želi da zapovijedi zahvaćaju čitavu osobu. Ne samo izvanjsko vršenje propisa zapovijedi nego srce otvoreno Bogu i bližnjima. 

Isus navodi šest primjera nove pravednosti, gdje također iskazuje svoj božanski autoritet. Očituje se u svom nastupu i više nego Mojsije, upravo evanđelist Matej koji piše svoje evanđelje Židovima ističe Isusa kao novog Mojsija.  Isusove riječi su poput vrata kroz koje treba proći da bi se ispravno shvatilo značenje Božjih zapovijedi.

Prvi primjer koji Isus navodi jest u odnosu na petu Božju zapovijed: Ne ubij! Ta zapovijed je štitila nepovredivost ljudskog života. No, Isus ide dalje i donosi novu kvalitetu odnosa koja treba vladati među ljudima. Ne samo izvana oduzimati život ili štetiti drugom čovjeku, nego u srcu i mislima imati pozitivne osjećaje prema drugom čovjeku. U drugom čovjeku treba prepoznati brata. Isus, dakle, ide na prvotnu Božju zamisao čovjeka. U Zakonu piše ”ne ubij” što se odnosi na bilo kojeg čovjeka. A Isus govori tko se srdi na brata svoga, tko bratu kaže glupane… 

Isto tako u odnosu preljub Isus stavlja u središte ljudsko srce iz kojeg dolazi do grijeha prema drugoj osobi. Osobito žena nije predmet i vlasništvo muškarca, koji je mogao prema židovskim propisima otpustiti ženu. U tom duhu možemo promatrati i sve ostale primjere iz današnjeg evanđelja.

 Ljubav prema bližnjemu u kojem se promatra brata postaje put Isusovih učenika. Time se očituje to ”veće” o čemu Isus govori svojim učenicima. To je nova pravednost koja u središte stavlja osobu, čovjeka kao brata i srce koje prihvaća i ljubi. 

5. TJEDAN KROZ GODINU – 8. VELJAČE 2026.

Isusov govor o blaženstvima jest poziv svakomu čovjeku. Za ta se Isus obraća s „blago siromašnima… ožalošćenima”. Na zadnjem blaženstvu Isus se obraća izravno svojim učenicima ”blago vama”. Svoje učenike želi uvesti u veliki plan izgradnje Kraljevstva Božjeg.

Stoga, nastavak Isusova govora upravo ide u tom duhu. Isusovi učenici imaju posebnu ulogu koju trebaju izvršiti. Isus za njih kaže da su ”sol zemlje… i svjetlo svijeta”. Dva puta svečano izjavljuje Isus ”vi ste…“.  Neka nam se duboko ureže u misli i stoji trajno pred našim očima: vi ste sol zemlje… vi ste svijetlo svijeta! Dakle, učenici, zajednica Crkva! Ne ja! Ne ti ! I to ne za sebe i između sebe nešto. Nego, sol za zemlju, svjetlo za svijet, tj. za ljude na ovom svijetu.

I to ne sa nekim lijepim riječima, nekim željama i snovima, nego neka tako vide vaša dobra djela, konkretna dobra djela za svijet.

Isus ne govori da učenici trebaju postati, oni su već i to trebaju ostvariti. Ne može se sakriti grad koji leži na gori!

Dvije su osnovne uloge soli: daju okus hrani i čuvaju je od propadanja. A tu su i mnoga druga značenja soli: simbol čišćenja i mudrosti, zajedništva i prijateljstva. Tako nam ovaj simbol pruža mnogostruko značenje i ulogu Kristovih učenika u svijetu: davati okus stvarima, učiniti ih ukusnima i dostojnima življenja; davati kontinuitet i trajnost, produbljivati i čuvati; njegovati, ublažavati, liječiti, posvećivati.

Jednako tako i simbol svjetla. Svjetlo omogućuje vidjeti i orijentirati se. Bez svjetla ne bismo mogli prepoznati obilježja mjesta niti razlikovati predmete; poput slijepaca, ne bismo imali spoznaju svijeta koji nas okružuje. Svjetlo donosi i toplinu i radost, kao što se događa kada se zapali vatra u kaminu ili kada se ugleda svjetlo na kraju tunela. Simbol svjetla je, dakle,  također višeznačan. Svjetlo se, dakle, shvaća najprije u svojoj vrijednosti privlačenja i usmjeravanja prema čitavome svijetu. Dobrota koju sinovi Kraljevstva besplatno nude  ne prolazi nezapaženo; upravo ona ima najveću vrijednost svjedočanstva i unosi u tužni i umorni svijet malo okusa, ozdravljenja i radosti življenja.

4. NEDJELJA KROZ GODINU – 1. VELJAČE 2026

Današnje evanđelje nam donosi početak Isusova Govora na gori, koji često nazivamo i govor osam blaženstava. Upravo u središtu ovog govora jest riječ „blago vama…”. Bog želi sreću i radost ljudi i stoga pruža put kako ga ostvariti. Ovdje nije riječ o nekom određenom trenutku radosti, koji se tiče samo naših osjećaja i naše volje, nego se radi o radosti koja zahvaća čitav čovjekov život.

            Biblijska radost obuhvaća svaku dimenziju ljudskog života a evanđeoska blaženstva to jasno pokazuju: sadašnjost i budućnost, tijelo i dušu, radosna vremena i teške trenutke. Naime, Božji blagoslov zahvaća čitavo postojanje darujući već sada oslobođenje,ozdravljenje, puninu, potpora u poteškoćama, nada u smrti.

 Često je u Starom zavjetu blaženstvo povezano i s Božjim zakonom i njegovim vršenjem (usp. Pnz 28,1–8; Ps 1). Bog daruje svoj zakon kojemu je cilj sreća čovjeka; Božje riječi i smjernice nisu okovi ni prisile, nego su „upute“ za radostan i blagoslovljen život.
Blaženstva možemo promatrati pod dva vida. S jedne strane je etička, moralna dimenzija koja u sebi nosi  poziv, a s druge strane obećanje, eshatološka dimenzija koju će Bog u punini kraljevstva ostvariti.

Ljudi povezuju radost sa stanjima ispunjenosti i zadovoljstva; u Kraljevstvu stvari ne stoje tako. Ako je uobičajeno sretan onaj tko ima moć, novac i mogućnosti, u Kraljevstvu to nije slučaj. Važeća pravila već su sada preokrenuta, jer se u nasljedovanju Isusa već stvara drugačije društvo u kojem vlada Božja perspektiva, a ne ljudsko suparništvo. Kraljevstvo već sada uspostavlja drukčije stanje, u kojem pravednost ima prvo mjesto.

Najveća radost jest radost onoga koji s zahvalnošću promatra činjenicu da su Božji  pogledi drukčiji od ljudskih kategorija; to je radost onoga koji prihvaća navještaj Kraljevstva kao „radosnu vijest” i Božji dar; to je radost onoga koji čini sve kako bi ti kriteriji doista našli mjesta u ljudskim odnosima, znajući ponizno da će oni ipak u potpunosti pobijediti tek „na nebesima”.
Kad prihvatimo i počnemo živjeti Isusov put blaženstava, tj. put sreće kojim Isus želi ispuniti naše živote, možemo iskusiti ispravnost ovog puta. Ako ostanemo u razmišljanju, pitanjima, mogućnostima ostat ćemo nezadovoljni i prazni. Isus je pravi učitelj života, a onda i sreće, i njegov put neće nas iznevjeriti.

3. KROZ GODINU – 25. SIJEČNJA 2026.

Evanđelist Matej uvodi Isusa na proročki teritorij, koji je na poseban način najavio prorok Izaija. U Isusovu nastupu i njegovu propovijedanju ostvaruje se Božje obećanje o sluzi koji će donijeti svjetlo spasenja.

Obraćenje je propovijedao i Ivan Krstitelj želeći pripraviti put Isusu. U tom duhu Isus upućuje žurni poziv na obraćenje. Ne radi se samo o promjeni mišljenja i pogleda na Boga, već o novom odnosu koji se rađa i koji mijenja svu čovjekovu nutrinu, njegovu pamćenje, osjećaje i njegovu volju. Poziv je to da se u središte života stavi Bog.

Isus navodi i jasan razlog obraćenja: približilo se kraljevstvo Božje. S Isusom dolazi blizina božjeg Kraljevstva, tj. novi odnos koji će vladati u ovom svijetu. Daleko od snage i moći, različitih idolopoklonstava koja djeluju u svijetu. Ulazak u kraljevstvo Božje događa se u slobodi srca koje prihvaća navještaj Kraljevstva. Zato se ono treba zazivati i naviještati. Isus u tom pogledu čini konkretne korake i po imenu poziva prve učenike kojima želi promijeniti njihovu svakodnevnicu, njihov uobičajeni život. On od ribara koji love ribu želi učiniti ”ribare ljudi”. Oni ”odmah” ostavljaju sve i slijede njegov poziv. Ulaze na put svjetla koji Isus donosi i koji želi da donese radost spasenja u svako čovjekovo srce.

To želi danas. Njegov poziv odjekuje i danas, i traži otvorena srca. Taj poziv dolazi i danas u ” Galileju pogansku”, gdje je potrebno donijeti svjetlo spasenja. Ono samo može doći po onima koji su zahvaćeni tim svjetlom i koji ovom svijetu pružaju istinsko svjedočanstvo Isusa i njegove riječi, njegova navještaja Kraljevstva.

Jesmo li spremni i mi čuti i učiniti naš ”odmah” i slijediti Isusa?

2. NEDJELJA KROZ GODINU – 18. 1. 2026.

Evanđelje po Ivanu ne donosi direktno svjedočanstvo o Isusovu krštenju. No, lako je izvući zaključak, jer Ivan Krsitelj pruža svjedočanstvo o Isusu koji je došao k njemu, a on ga nije poznavao. Prepoznao ga je po silasku Duha koji ostaje na Isusu i pruža svjedočanstvo za Isusa da je Sin Božji.

No, prije svega jedna veoma važna rečenica i svjedočanstvo Ivana Krstitelja kad je ugledao Isusa otkriva nam duboku pozadinu Svetoga Pisma o Mesiji koji će doći. Te riječi odzvanjaju u svakom euharistijskom slavlju: evo Jaganjca Božjeg, evo onog koji oduzima grijehe svijeta! To je pojam bogat značenjem u Starom zavjetu, ali potrebno je vidjeti u svjetlu Ivanova evanđelja značenje koje pojašnjava ovaj svečani izričaj.

U prvom redu treba imati u vidu značenje pashalnog janjeta. Ivanovo evanđelje nam donosi Isusovu smrt u predvečerje Pashe, kad su se prinosili pashalni janjci, u znak oslobođenja iz egipatskog ropstva. I sv. Pavao u poslanici Korinćanima uspoređuje Isusa i njegovu žrtvu na križu kao pashalno janje! 

Druga poveznica je iz proroka izaije i njegovih pjesama o Sluzi Gospodnjem: ”kao janje na klanje odvedoše ga, ko ovca nijema pred onima što je strižu” ( Iz 53,7 ). Sluga je izabran od Boga s posebnom misijom koju će ostvariti, današnje prvo čitanje, snagom Duha Svetoga. 

Uloga koju će Jaganjac ostvariti jest oduzeti grijeh svijeta. Ovdje se govori u jednini, misleći na snagu grijeha koja je prisutna u svijetu i koja zahvaća ljude. Jaganjac će po trpljenju pobijediti, po svojoj žrtvi osloboditi, po svojoj poslušnosti ostvariti svoje poslanje. Sin Božji snagom Duha oslobodit će svakog čovjeka.

KRŠTENJE ISUSOVO – 11. 1. 2026.

Isusovo krštenje je veoma važan događaj uza sve evanđeliste. Svaki evanđelist ima jedan svoj vid opisa Isusova krštenja. Jedino Matej postavlja problem zašto Isus treba krštenje od Ivana. Ivan ga najavljuje  kao ”onog jačeg koji dolazi“ i koji ”krsti Duhom Svetim”.

Isus u svom odgovoru Ivanu, koji se buni protiv njegova krštenja, poziva ga da ”ispunimo svu pravednost”.

Ispuniti sve ono što u Zakonu i prorocima stoji napisano. Ispuniti ne znači nešto dodati, zamijeniti ili posve drugo ostvariti. To znači dati puninu koju samo Bog može dati i ostvariti. Od tog trenutka kad Isus ulazi u vode Jordana, kada se spušta do najdublje točke na ovoj zemlji, on počinje ostvarivati svoje poslanje. Njegovo poslanje je pravednost koju je Bog najavio i koja dolazi do svog ispunjenja. Bog šalje svog ljubljenog Sina da oduzme grijehe svijeta i da palog i slabog čovjeka uznese u slavu Oca nebeskog. Tako nam krštenje još jednom, na vrhuncu božićnog otajstva, želi očitovati tko je Isus: on je ljubljeni Sin, Sin Očev, Bog od Boga, koji je postao čovjekom. Bog koji je trajno i  na više načina govorio ljudima, konačno je u ove dane progovorio u svome Sinu. To je središnja nit koju evanđelist provlači kroz čitavo svoje evanđelje i koje na kraju dolazi do ispovijedi i svjedočanstva rimskog vojnika pod drvetom križa: ” Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj” ( Mt 27,54 ). Tako nam evanđelist pruža polagano uvid kako bismo prihvatili i otkrili tko je Isus, da je on Sin Božji. I onaj tko čita evanđelje i zajednica koja sluša ove riječi u naučavanju i događajima raste u spoznaji Isusa i njegova poslanja. I stoga, Pisma se otkrivaju u svojoj punini: nije Isus netko tko je osuđen na propast, nego u njegovu poslanju se očituje Božja ljubav prema čovjeku i njegovu spasenju. On je došao pokazati dokle sve doseže ljubav Božja: do darivanja života svog ljubljenog Sina! Po našem krštenju i mi ulazimo u njegovo poslanje sada i u ovom vremenu! Stoga, ne ostanimo na lijepim uspavankama malenog djeteta Božića, nego prihvatimo svoju misiju i poslanje kao ljubljeni sinovi i kćeri!

Sv. Obitelj – 28. prosinca 2025.

Nedjelja u osmini Božića donosi nam slavlje Svete obitelji, Marije Josipa i Isusa. Ona postaje uzor svim našim obiteljima. Ne stoga što je bila bez poteškoća i problema nego što nam pokazuje put kako rasti i živjeti svoje obiteljske odnose i na koji način odgovoriti na životne poteškoće na koje nailazimo.

Ova obitelj  u svom središtu ima Isusa. Dok se za njega roditelji brinu, ne vrše samo odgoj za ljudsko djelovanje nego za vršenje njegova poslanja koje će on jednog dana preuzeti. Josip i Marija poslušni su glasu Božjem koji ih poziva da čuvaju dijete, da ga sačuvaju od svih opasnosti.

Danas osjećamo upravo veliki nedostatak tog odgojnog usmjerenja prema onom višem u životu, u odnosu na svoju ulogu i poslanje koju nam Bog daje i na koju nas poziva. Odvija se borba i veliki napor da se uspije u poslu, karijeri, da se bude veliki sportaš, da se bude ”in”!  Kod mnogih krštenih Isus ostaje, kao nekoć u Betlehemu, na rubu i po strani života. 

Zapažamo svaki dan sve više terete života, loše i površne odnose u našim obiteljima. Doživljaj doma, kao lijepog i ugodnog kuta svoje intime, ostaje prazan i svatko juri na neku svoju stranu. Na hladnjacima su poruke koje upućuju na zadaće koje treba izvršiti. Pored sve tehnike i svih mogućnosti da budemo bliži, kao da se     udaljavamo jedni od drugih. Riječi su siromašne, više puta oštre i ostavljaju rane. Mnogi domovi i obitelji se ruše. A danas nas poziva sv. Pavao: Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama. U svakoj se mudrosti poučavajte…” Riječ – Logos – koja nam donosi puninu života i pruža put svjetla i sigurnu budućnost. Tiho nam dolazi u navještaju Crkve, koja želi u zgodno i nezgodno vrijeme , ukazivati na put spasenja, put mira i sreće svih ljudi. Neka ta riječ dođe u naša srca, neka nam postane život i svjetlo, što nam maleni Isus, ovih dana u božićnom otajstvu govori. 

Evanđelje četvrte nedjelje Došašća već nas uvodi u otajstvo Isusova rođenja. Evanđelist Matej stavlja nam sv. Josipa i njegove poteškoće oko prihvaćanja velikog otajstva što se događa s njim i njegovom zaručnicom Marijom. Evanđelist naglašava njegovu pravednost, tj. želi prihvatiti ono što od Boga dolazi i s druge strane gleda i dobro ljudske strane u ovom događanju. No, velika je to i izazovna situacija. U njegove misli, u njegovu nutarnju borbu donosi Bog svoje svjetlo. Kao što je Mariji anđeo otvorio put prihvaćanja velikog otajstva Božje ljubavi, teko i Josipu dolazi u snu anđeo Gospodnji, da ga pouči i donese mir i radost u njegovo srce. Ono što se događa s Marijom Božje je djelo, ono što u njoj nastaje djelo je Duha Božjega, ispunjenja tog dugog iščekivanja koje je Bog obećao i trajno podržavao u svom narodu. 

Tu zastaje ljudska misao, tu zastaju ljudska rješenja! Put koji se otvara treba u vjeri ponizno prihvatiti. Poput Marije, kad je spoznala da Bog zahvaća njezin život i da je odabrana za velika djela Božje ljubavi prema ljudima, i Josip na tumačenje anđela čini taj važni korak povjerenja u Boga, te prihvaća Mariju i tajnu Božje prisutnosti koju ona u sebi nosi. 

Poziv je to i nama na vrhuncu Došašća da otvorimo svoje srce i primimo Krista onako kako on želi doći u naš život. ”Ne bojte se” ohrabrenje je to i za nas, prihvatiti Božji plan i njegovu volju za naš život. Ne bojte se ako Bog poremeti vaše planove, vaše zamisli, i poziva vas na bolje i više u životu, što se odnosi i na druge, s kojima dijelimo naš životni put. Ne bojmo se dati voditi ako nam se čini da idemo u nepoznato, jer Bogu je sve poznato i neće nas ostaviti same. Učini ono što ti Bog govori u ovom trenutku. Prihvati njegovu ruku! Neka svjetlo Duha Svetoga ražari tvoje srce da hitiš novim koracima! Neka snaga Duha Svetoga snažno djeluje u tebi da Isus bude u tvom srcu: da bude Božić!

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA – 14- 12. 2025.

Treća nedjelja došašća nam opet stavlja na razmatranje Ivana Krstitelja. Ivan je u tamnici. Herod ga je dao uhititi zbog riječi koje je Ivan uputio njemu zbog njegova grijeha. Ivan iz tamnice prati Isusovo naučavanje i sve što Isus radi. Isusovo djelovanje dovodi ga do sumnje, osobito Isusov način djelovanja ne odgovara Ivanovim očekivanjima. Stoga Ivan šalje svoje učenike da upitaju Isusa je li on onaj koji ima doći ili treba drugog čekati. Isus ne odgovara kratko niti nekim posebnim tumačenjem. Želi ukazati na ono što se događa, što se može vidjeti i čuti. Ono što su proroci navijestili sada se ispunja. Ono što Isus daje kao odgovor nalazi se u Knjizi proroka Izaije ( Iz 29, 18 ).

I nama ove riječi otvaraju pitanja i provjeru naših očekivanja. Često smo nestrpljivi pred Bogom i naša očekivanja koja imamo u odnosu prema Bogu dovode nas u sumnju. Htjeli bismo da Bog vidljivije i očitije pokazuje svoju prisutnost u ovom svijetu, i da bude snažniji u pogledu zla koje se događa u našem svijetu. Znati strpljivo čekati, na što nas danas poziva odlomak Jakovljeve poslanice. Strpite se i očvrsnite srca jer Gospodin dolazi!

Današnja nedjelja se naziva nedjelja radosti. A gdje je danas možemo vidjeti i doživjeti? Ništa se ne događa prema našim očekivanjima. Naš užurbani život koji nas nosi kao divlja rijeka, traži i brzo Božje djelovanje u našem životu. Kraljevstvo Božje ne raste kroz bljesak svjetlosti i prolazni zanos pojedinaca, nego kroz trajni i postojani rast. Potrebno je vjerovati i nadati se usprkos svih protivština. Naša postojanost i ustrajnost očituje se ljubavlju koja je djelotvorna, koja izbjegava olako suđenje drugih i stalno prigovaranje na loše stanje. Poslušajmo primjer Ivana Krstitelja, koji u sumnjama ide pitati na pravo mjesto. I mi imamo odgovor na naša pitanja na pravom mjestu – Evanđelju – te kroz ovo vrijeme došašća uđimo s Isusom na njegov put i slijedimo ga.

2. Nedjelja Došašća – 7. prosinca 2025.

Ivan Krstitelj zauzima veoma važno mjesto u vremenu Došašća.

Njegov pojavak u pustinji i njegovo propovijedanje nalik je onom starodrevnih proroka, onih koji su najavili upravo Ivanov dolazak. Ivanov pojavak upravo označuje blizinu Mesije kojeg je Bog obećao svom narodu. Današnje evanđelje opisuje Ivana i njegovu ulogu. Njegovo odijevanje i njegova hrana iz prirode upravo ga očituje kao Iliju koji ima doći. Stoga, prihvatiti Ivana i njegovu riječ koju mu Bog stavlja da propovijeda znači blizinu i prihvaćanje Mesije kojeg se očekuje.

Ivan poziva na obraćenje. To je daleko više nego samo promijeniti način razmišljanja i promatranja stvarnosti. Potrebno je ići dalje i promijeniti vlastito ponašanje i posve drugačije usmjeriti svoj život. Taj odgovor postaje tako radikalan, dubok a prvi korak je prihvaćanje onog koji je blizu, koji dolazi, koji je jači i koji će krstiti Duhom Svetim. U njegovoj ruci je moć suda kojim će skupiti ono što je dobro a spaliti ognjem ono što ne vrijedi. Zato je za svakog tko sluša ove riječi vrijeme i trenutak da pripravi put Gospodinu, otvori svoje srce Bogu koji dolazi.

Ivan izražava istinu koja se očituje: blizu je kraljevstvo nebesko!

Evanđelje nam pruža više načina kako bismo mogli shvatiti veličinu ovog pojma. Uzima prizore iz svakodnevnog života. Kraljevstvo Božje je kao čuvanje dobrog zrna do donese obilan plod, bez obzira na korov koji će doći i rasti zajedno sa dobrim zrnjem. Kraljevstvo Božje je kao malo sjeme koje će donijeti veliko stablo da se ptice mogu gnjezditi. Ono je poput malo kvasca koje uskvasa čitavo brašno. Sve je to sada blizu jer je došao Spasitelj. Radost događanja i blizine Spasitelja ne smije ostaviti ljude u razmišljanju, zatvorene u svoj stari način života. Novost i blizina Spasitelja zahtijeva posve usmjeriti život prema riječi koja odzvanja i poziva na obraćenje srca.

1. DOŠAŠĆA – 30. 11. 2025.

Vrijeme Došašća je veoma kratko vrijeme, ali je stoga vrijeme koja nas snažno i duboko otvara prema Kristu koji je već došao ali i koji će ponovno doći u svojoj slavi. To je vrijeme u kojem smo pozvani ponovno otkrivati iščekivanje, živjeti nadu i njegovati radost zbog Kristova dolaska na svijet i njegova dolaska u slavi.

Vrijeme koje nas poziva na radikalnu novost koju na Kristov dolazak u ovaj svijet donosi. Jer, ništa nije više isto od kada je Krist došao na našu zemlju, hodao putevima sijući sjeme božanske riječi o Božjem kraljevstvu koje je prisutno u svijetu. Vrijeme Došašća, kroz četiri tjedna, potiče nas da prepoznajemo Kristovu prisutnost koja razdire nebesa da donese svoje svjetlo u naš svijet.

Naše iščekivanje je obilježeno pripravom, čežnjom i radošću. Priprava se očituje u našoj budnosti molitve i pokore. Ono nas poziva da svoj život usmjerimo na ono bitno te dati više prostora i vremena Kristu u svom životu.

Naša liturgija poprima boju nade koja se pretače u život svakog kršćanina, koji treba biti opipljiv znak nade za ljude današnjeg svijeta.

Najizvrsnija slika iščekivanja Gospodinova dolaska i njegova prihvaćanja jest Marija, Isusova majka. Liturgija je predstavlja kao uzor prihvaćanja Božje riječi i Kristove prisutnosti u vlastitom životu.

Svijet u kojem živimo želi nam tako žestoko nametnuti svoj prividni advent. Vrijeme adventa je vrijeme tišine, sabranosti, daleko od buke i materijalnog gomilanja. Ono je divna prilika da otkrijemo Krista i njegov put, da prihvatimo Krista i njegovu riječ koja će oblikovati naš svakodnevni život. Vrijeme Došašća je vrijeme nježnog i tihog prijateljevanja s otajstvom Isusova dolaska u naš svijet  koje nas ispunja silnom radošću.

23. 11. 2025 – KRIST KRALJ

Vrhunac je liturgijske godine. Slavimo svetkovinu Krista Kralja.   Krist koji je došao radi nas ljudi i našega spasenja, koji je došao  da nam omogući istinsko zajedništvo s Bogom postaje kralj na drvu križa. On uzima na sebe svu grešnost čovječanstva i sve nepravde i svojim uskrsnućem pruža nadu svakom stvorenju, istinsko zajedništvo i spasenje.

Crkva nam na ovu svetkovinu u evanđelju stavlja pred oči Isusovo raspeće i njegovu smrt na drvetu križa.  

U tim zadnjim trenucima svojega života, kada se posve predaje u volju Očevu, kada iskazuje svoju ljubav do kraja za spas ljudi, Isus je ponovo stavljen na kušnju. Preko glavara i naroda, koji se s njim izruguju, dolazi riječ kušnje: druge je spasio, neka spasi sad sebe, ako je on Krist Božji? I jedan od razbojnika, stavlja se na stranu onog koji vidi zadnju priliku, jer prije ga je Isus nadvladao i otjerao, kako reče evanđelist do druge prilike. Evo je zadnja prilika, zadnji čas. Kolikogod se činilo da je čas zla i tmina, kroz tamu Golgote, sjaji pobjeda uskrsloga. On se i u tom zadnjem trenutku očituje kao Spasitelj, koji nije došao da mu se služi, nego je došao da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge. On se i u tom zadnjem trenutku ovozemaljskog života očituje kao Spasitelj. Spašava razbojnika, koji se kaje zbog svog života, i moli Isusa da ga se sjeti u svojem Kraljevstvu. Kako da nas ne potrese taj dirljivi prizor i Isusove riječi: danas ćeš biti sa mnom u raju! U svoj boli, u vrhuncu Muke otvara se put spasenja, očituje se poslanje do kraja onog koji je sišao s nebesa da nas uvede u nebo i vječno zajedništvo s Bogom. Isus je naš Kralj! To je Kralj koji daje život! To je Raspeti Kralj prepun ljubavi! To je Kralj mira i blagosti, milosrđa i oproštenja! To je Kralj – naša nada, čiji slavni dolazak vjerom ispovijedamo, ljubavlju živimo i nadom čekamo!

30. nedjelja kroz godinu

Molitva je naš odnos s Bogom. Taj odnos bi trebao biti svakodnevan, kao što su i naši odnosi s nama bliskim osobama svakodnevni. No, kao što u našem životu često promatramo sebe u boljem svjetlu, da smo bolji od drugih, tako se događa da i u našim molitvama znamo biti usmjereni samo na sebe. Tu se krije opasnost naših neuslišanih molitva, jer se zapravo sve vrti ok samog sebe. Luka nam donosi dva čovjeka i njihovu molitvu u Hramu.

Jedan je farizej. Pun sebe dolazi i uspravno stoji te moli. Premda izgovara ime Božje, on sebe stavlja u središte svoje molitve: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi… ja postim.. ja dajem… sve se vrti oko njega. 

Drugi je carinik. Isus stavlja u središte ove druge vrste molitve čovjeka kojeg svi smatraju grešnikom. On se zaustavlja odmah do vrata hrama, pogled mu je uperen prema zemlji i njegova molitva zahvaća čitavo njegovo biće: udarajući se u prsa molio je za oprost njemu grešniku.

Molitva je susret s Bogom. U molitvi raste naše iskustvo s Isusom i njegovom porukom. Samo u molitvi možemo naučiti što nam je Isus u svojoj poruci i svojim životom želio očitovati. A to onda mijenja naš život, donosi opravdanje i otkupljenje. Vraćamo se u naš život kao uskrsli, novi.

Gospodine Isuse,
smiluj mi se, grešniku!

Za sve one trenutke kada sam gajio
osjećaje nadmoćnosti nad drugima,
smiluj mi se, grešniku!

Za trenutke kada sam pogledom
ponizio druge,
smiluj mi se, grešniku.

Za trenutke kada sam riječima
povrijedio one koji su bili preda mnom,
smiluj mi se, grešniku.

Za trenutke kada sam mislima
osuđivao druge,
smiluj mi se, grešniku.

Za trenutke kada nisam shvatio
da molitva nije govoriti riječi,
nego dopustiti da me ljubiš ti koji si Ljubav,
smiluj mi se, grešniku.

28. nedjelja kroz godinu – 12. listopada 2025.

Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje.  Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše
desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«. ( Lk 17, 11-19 )

Nastavljamo i ove nedjelje razmišljati o vjeri. Put vjere u Isusa Krista uzrok je spasenja. Vjera u Isusa je ključ spasenja za sve ljude. Deset gubavaca stojeći podaleko od Isusa, dok je ulazio u neko selo, mole Isusa za ozdravljenje. Njihovo stanje je bilo teško. Živjeli su izvan naselja, nisu mogli ići u Hram na molitvu. Isus ih šalje da se pokažu svećenicima, kako to nalaže Zakon kad netko ozdravi od gube. I dok su išli vidjeli su da su ozdravili. Jedan od njih deset vraća se duboko dirnut što mu je Isus učinio. Ne ide se pokazati svećenicima, nego se vraća Isusu, jer u njemu prepoznaje božansku snagu. I to jedan Samarijanac. Zato hvali i slavi Boga. Isus hvali njegovu vjeru. Ona ga je dovela do obraćenja i spasenja. Kao što ozdravljenje od gube donosi plod punog života u zajednici i društvu, tako i vjera u sebi nosi puni život i djelovanje u zajednici i društvu. Vjera postaje molitva, hvala, klanjanje i svjedočenje za Boga. Vjera postaje zahvalna, jer prepoznaje Božje djelo u našem životu. Zato i život svakog kršćanina postaje euharistija, sudjelovanje u euharistiji koja postaje nadahnuće za život, poslanje i navještaj Božje dobrote i ljubavi.

Gospodine Isuse,
Ti koji si došao spasiti izgubljeno,
Koji si došao donijeti dar spasenja,
Otvori moje oči da prepoznaju tvoja
Božanska djela koja i danas očituješ.

Izliječi moje srce od svake sebičnosti,
Izliječi moj duh od svake oholosti,
Izliječi me od gube koja me dijeli
Od mojih bližnjih.

Reci i meni riječ, koja će me ozdraviti,
Riječ koja će me dovesti do poklona tebi,
Riječ koja će oživjeti moju vjeru
I moje srce učiniti zahvalnim.
Radost spasenja neka ispuni moj život.

Isuse, Učitelju hvala.

22. kroz godinu – 31. 8. 2025.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:

»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Riječ Gospodnja.

“Evo ima posljednjih koji će biti prvi , ima i prvih koji će biti posljednji”. Tako je bila zadnja rečenica evanđelja prošle nedjelje. Upravo nam ta rečenica daje smisao i današnjem evanđelju i poruci riječi Božje ove nedjelje. ”Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina”. Tako nam pisac Knjige Sirahove otvara put razmišljanja o onom što Isus govori u evanđelju.

Jedne subote Isus je došao u kuću jednog farizeja. Rečenica ne izražava da li je Isus pozvan ili je sam došao. Na nekoliko mjesta Luka ističe kako je Isus pohađao kuće farizeja, te je dobio naziv da je ”izjelica i prijatelj carinika i grešnika”. Isus je bio oštar u sudu prema postupcima farizeja, ali ipak nije izbjegavao susrete s njima. Štoviše, Isus je koristio svaku prigodu da navijesti dolazak Božjeg kraljevstva.

Dolazak kraljevstva je Božji dar, ničim se ne zaslužuje. Stoga, je potreban nutarnji stav i otvorenost onog tko želi primiti taj dar. Potrebno je ponizno srce, potreban je nutarnji čin spremnosti prihvatiti onako kako taj dar želi posredovati Bog. Ne očekivati prema ljudskim mjerilima i očekivanjima. Stoga, i Isus poziva na poniznost, otvorenost i radosnu zahvalnost dolaska Božjeg kraljevstva, kojeg on naviješta i očituje u svojoj osobi.

Isus u kući farizejskog prvaka promatra kao sustolnici dolaze i kako biraju prva mjesta. Isus vidjevši taj pristup i takav nutarnji stav, iznosi prispodobu. Kad netko poziva na gozbu on je onaj koji raspoređuje mjesta. On određuje gdje će tko sjesti. On ima svoje kriterije kako i gdje koga staviti. Zato, onaj koji sam bira počasno mjesto, može se naći u situaciji da ga gospodar digne s tog mjesta i vrati na posljednje mjesto. Tko to doživi osjetit će u sebi veliko poniženje. A onaj koji je spreman čekati i biti na posljednjem mjestu pa ga gospodar stavi na počasno mjesto doživjet će pred svima veliko poštovanje i počast. Isus završava prispodobu s jednom poznatom rečenicom koja izaziva nutarnju pobunu kod mnogih: ”svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Ova izreka je moto Isusova života i djelovanja. On se ponizio posve, sišao s neba u našu ljudsku i grešnu stvarnost. Uzeo posljednje mjesto na drvetu križa i na taj način ostvario Očev plan do kraja. Njegovo srce je bilo prepuno ljubavi za nas, koje je iskazao svojim služenjem do kraja. Služenjem i prihvaćanjem nas siromaha, sakatih, hromih i slijepih, koje poziva na svoju gozbu. Onaj tko ostaje zatvoren u sebe i sebe stavlja u središte događanja nema otvoreno srce i duh služenja prema drugima. Poniznost otvara put prihvaćanja i služenja bližnjima. Oslobođeno srce od vlastite veličine omogućuje dobar pogled na bližnje! Isus na kraju poziva na služenje prigodom okupljanja i susreta. Ukazuje na besplatnost i velikodušnost, a ne tražiti one koji će uzvratiti. To su mjerila Božjeg kraljevstva. U njima se očituje Božja blizina, milost koja je neizmjerni dar koji se ne zaslužuje!

19. kroz godinu – 10. kolovoza 2025

Isus je na putu prema Jeruzalemu i poučava svoje učenike. Srce i središte njegovih riječi je Kraljevstvo Božje: ”Ne boj se, stado malo, jer svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo”. Božje kraljevstvo prije svega je dar Oca svim ljudima, to je ponuda spasenja koja je potpuno besplatna, prethodi svakom dobrom ponašanju i stoga od njega ne ovisi. „Dobrohotnost“nebeskog Oca jest vječna i beskrajna.

Tu dobrotu prepoznaje i sam Isus u Očevoj namjeri da otkrije otajstvo kraljevstva „malenima“, a ne učenima i mudrima, ispunjenima ohološću. Besplatan dar njegove ljubavi prima „malo stado“, koje je Crkva – zajednica koju vodi Bog i sam Isus . Skupina koja je malena, ali sposobna „ukvasati“ mnoštvo, sposobna je nastaviti Isusovo započeto djelo.

Srce te zajednice jest dijeljenje, darivanje za druge. Dijeljenje dobara, kao znak slobode od pohlepe i škrtosti, ključno je načelo za svaku kršćansku zajednicu u svakom vremenu. Prošle nedjelje smo čuli poziv kako se učenici trebaju bogatiti u Bogu. Isus to nastavlja u današnjem odlomku evanđelja. 

Dvije slike pokazuju da dijeljenje dobara s najsiromašnijima odražava Božju volju: Isus poziva da se nabave „kese koje ne stare” i da se čuva „blago na nebesima”! Upozorenje i ispit za svakog učenika da ovu rečenicu primjeni na sebe: „ gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce.”! Naše srce se oblikuje prema vrijednostima za kojim težimo ostvariti u svom životu. 

U svijetu u kojem živimo, u kojem nam se nameću toliki izazovi potrebno je biti mudar. A ta mudrost se stječe budnošću. Isus zato donosi nekoliko prispodoba koje ukazuju na spremnost učenika. Prva govori o budnim slugama koji čekaju povratak svog gospodara. On će sigurno doći, ali vrijeme dolaska se ne zna. Blago slugama koje odmah otvore kad gospodar dođe. Isus kaže da će se tim slugama dogoditi da će ih gospodar posluživati.

Druga prispodoba govori o domaćinu koji kad bi znao da kradljivac dolazi ne bi dao da mu prokopa kuću, nego bi je obranio. Tako i Isus poziva svoju učenike da budu uvijek pripravni. Nitko ne može predvidjeti trenutak dolaska, zato je potrebno uvijek biti budan. 

U tom trenutku Petar prekida Gospodinov govor i pita je li prispodoba upućena samo učenicima ili svima. Luki Petrovo pitanje služi kako bi prebacio pažnju s nepredvidivosti dolaska posljednjeg suda na ponašanje koje učenici trebaju usvojiti u vremenu iščekivanja, to jest tijekom izvršavanja poslanja koje im je povjereno u povijesti.  Stoga, slijede riječi koje potiču na sadašnji trenutak, kako ga živjeti da bi se ispunilo poslanje koje je dano. Poslanje se treba vršiti vjerno. Ne pasti u zamku ”ima još vremena”, ”gospodar neće još doći”. Upravo način na koji se čeka gospodara odgovara da li će slugama biti ”blago” ili ”jao”! Na kraju će se od svakoga tražiti da opravda ono što je primio.

18. kroz godinu – 3. kolovoza 2025.

I ovaj susret na putu prema Jeruzalemu izražava kako je evanđelje životno, kako zahvaća život u njegovoj stvarnosti, u poteškoćama odnosa među bližnjima i kako nam pruža svjetlo i put pravih rješenja.

Netko iz mnoštva, koje prati Isusa, pristupa k Isusu i upravlja molbu. Sigurno se već dugo muči, bez rezultata, te stoga vidi u Isusu mogućnost rješenja. Molba glasi: „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu”! Rabine, učitelje zakona, su često ljudi molili da posreduju oko podjele baštine. U Ponovljenom zakonu je donesen zakon nasljedstva.  Prvorođenac, najstariji brat naslijedio bi kuću i dva dijela imanja, dok su ostali dijelili treći dio. Zašto se ova dva brata nisu mogla dogovoriti oko baštine ne navodi se, ali Isus koristi trenutak i upit da uputi pouku.

Isus odbija biti posrednikom u njihovu sporu. Njegovo obraćanje ovom čovjeku s riječju ”čovječe” zvuči osorno i tvrdo. Isus ne želi biti sudac u ljudskim sporovima. Isus je već na početku svog djelovanja rekao u kom pravcu ide njegovo naviještanje Božje volje: siromasima donijeti poruku spasenja, spasiti izgubljene, pozivati grešnike, dati svoj život za mnoge i ljudima darovati božanski život u izobilju.

Isus poziva svoje učenike da se čuvaju svakog umnažanja posjeda: ”klonite se i čuvajte svake pohlepe”! Materijalna dobra ne pružaju sigurnost života. Pohlepa se očituju na toliko mjesta u Novom zavjetu kao najgori grijeh. Ovaj porok je uvijek povezan s bludom i nečistoćom te se izjednačava s idolopoklonstvom. O tom govori i današnja poslanica Kološanima koja poziva kršćane da izbjegavaju poroke među kojima je pohlepa na osobit način prozvana kao idolopoklonstvo.

Isus iznosi prispodobu o nekom bogatašu. Taj bogataš je usmjeren na sebe, sa sobom govori, sam donosi odluke. Želi za sebe sačuvati dobra za mnoge godine živeći na ovaj način: ”počivaj, jedi, pij, uživaj”! Tada Bog stupa na scenu i govori neočekivano: Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Govor je tako jasan. Što drugo još reći?

I završni komentar na ovaj susret i događaj završava rečenicom: ”Tako biva s onim  koji sebi zgrće blago a ne bogati se u Bogu”. Materijalna dobra po sebi nisu zlo, ali način kojim se njima služimo može biti kušnja. Ako se u materijalnim dobrima stavlja sigurnost i temelj života, ako netko ostaje zatvoren i samo skuplja i gomila za sebe to je onda prava opasnost. Isusovi učenici su pozvani na bogaćenje u Bogu. Bogatiti se u Bogu znači biti otvoren bližnjima osobito onima koji su u potrebi. Isus je divno rekao što ste učinili jednom od moje najmanje braće meni ste učinili. Svaki dan nam pruža toliko mogućnosti da iskažemo svoju ljubav i dobrotu našim bližnjima: putem milosrdne ljubavi, opraštanja, duhovne ili materijalne pomoći, blizine i uvažavanja. Neka naše oči budu usmjerene u tom pravcu te ćemo onda uvidjeti na koji način nas Bog poziva da ostavimo trag bogatstva u životu naših bližnjih.

DUHOVI – 8. lipnja 2025.

Odlazeći s ovoga svijeta Isus želi ohrabriti svoje učenike. On će biti s njima do svršetka svijeta. Njegova prisutnost će se ostvariti tako što će nam on poslati drugog Branitelja. On će s učenicima, koji ljube svog Gospodina i koji čuvaju njegove zapovijedi, biti s njima zauvijek. Teško je prevesti ovu riječ kojom Isus daje sigurnost svojim učenicima. Taj Branitelj, koji će trajno stajati i biti uz njegove učenike, ima višestruko djelovanje. On će podsjećati učenike na sve ono što je Isus naučavao ( Iv 14,26 ). Branitelj će, zatim, svjedočiti za Isusa i omogućiti učenicima da svjedoče za Isusa ( Iv 15,26). Branitelj će u ime Isusovo pobijediti svijet u pogledu grijeha, pravednosti i suda ( Iv 16,8-11). Duh Branitelj će napokon Isusove učenike uvoditi u svu istinu ( Iv 16,13).

Današnji odlomak evanđelja nam donosi na razmatranje dvije značajke Duha i njegova djelovanja na učenike: poučavati i dozivati u sjećanje sve Isusove riječi.

Dar Duha nam je darovan kao dar razumijevanja Isusova otajstva. Već u evanđeljima na nekoliko mjesta imamo izričaje koji govore, kako su se učenici sjetili što je Isus govorio. Ti događaji u novom svjetlu i podsjećanju Duha dobivaju svoju puninu. S dolaskom Duha Svetoga nastaje jedna novost. U Duhu Svetomu spoznajemo tko je Bog Otac i tko je Sin Božji, te da smo mi sinovi i kćeri, tj. djeca Božja.

U daru Duha Svetoga, također dolazi do nove spoznaje o nama ljudima. Ako smo djeca Božja, tada smo međusobno braća i sestre. Dolaskom Duha Svetoga Bog želi u njegovom svjetlu okupiti sve ljude u zajedništvo novog Božjeg naroda – Crkve, gdje su pozvani svi ljudi. Svi jezici, tj. svi narodi zemlje su pozvani slaviti i veličati Boga.

Isto tako, u daru Duha Svetoga pruža nam se novo svjetlo na sve stvoreno. Sve stvoreno očituje slavu Božju, svijet ima svoje duboko i sakramentalno značenje, jer nebesa i sve stvoreno slavu Božju kazuje.

Duh Sveti daje nam ”nove oči” s kojima promatramo Boga, sebe i čitavi svijet. Stoga, budimo otvoreni i poslušni njegovu vodstvu, dajmo se uvijek poučiti i živjeti po onom što nam govori.

Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim!”

7. Vazmena nedjelja – 01. lipanj 2025.

Proslavili smo svetkovinu Isusova Uzašašća. Nalazimo se na vrhuncu vazmenog vremena i proslavi Svetkovine Duhova. U molitvi smo poput apostola koji su poslušni Isusovoj riječi bili zajedno u iščekivanju njegova obećanja poslanja Duha Branitelja, Duha Istine i Tješitelja. 

         Otvorenost našeg duha i srca, usmjerenje našeg pogleda prema Kristu u našoj molitvi očituje u sebi i duboku povezanost Kristovih učenika. Molitva ih sjedinjuje, molitva ih povezuje te tako postaju jedno s Kristom i međusobno. A nadasve ljubav, kao izvor jedinstva.

         Isusova molitva na Posljednjoj večeri, o kojoj razmišljamo u nedjeljnim čitanjima, snažno i nas potiče da našu molitvu usmjerimo i izgovaramo poput Isusa. On, Isus Krist, jest naš zagovornik kod Oca. On nas povezuje s Ocem i žarko moli da i mi ulazimo u otajstvo zajedništva s Ocem. On moli i zagovara i za nas danas, kao što je zagovarao i zagovarat će za sve svoje učenike do konca vremena: ne molim samo za ove nego i za sve koji će na njihovu riječ povjerovati! Moli i za mene i tebe! Povezanost i jedinstvo između učenika i Krista očituje se na sliku jedinstva Sina s Ocem. I pravo jedinstvo vjernika može biti samo ostvareno Božjom snagom. I u tom jedinstvu očituje se prema svijetu istina da Isus, Sin Božji, jest Očev poslanik.  U njemu i po njemu Očeva ljubav dolazi u srce svakog koji povjeruje. I ta ljubav i to jedinstvo imat će za plod život u Božjoj slavi. 

         U radosti Kristove molitve koja nas čuva od svakog zla, u snazi njegove ljubavi kojom želi ispuniti naša srca i povezati ih u jedno, neka naša srca ispuni duboka zahvalnost. U poniznosti poslušajmo Kristovu molitvu i želju. Ne ostanimo mlaki i ravnodušni na njegove vapaje u kojima moli za savršeno jedno svojih učenika. Današnji svijet trpi zbog mnogih podjela.  Sadašnji trenutak svijeta pritišću mnoge nevolje, oskudice, ratovi a sve zbog uskog gledanje na sebe i svoj narod. Kristovi učenici, Crkva Kristova koja je znak i svjetlo svim ljudima, ima stoga još izazovniju zadaću, očitovati jedinstvo i pozivati na jedinstvo čitavog ljudskog roda, jer je Bog Otac svih ljudi. Neka naša ljubav još više sjaji svakog novog dana, da bude očita svima i bude poziv da upoznaju Oca, izvor prave ljubavi i jedinstva svih ljudi. Neka Isusova molitva postane i naša molitva, naš životni program koji će nas nadahnjivati svakog dana. 

Duh Božji, Duh jedinstva i ljubavi, u našoj spremnosti darivat će nam svoju snagu da možemo ustrajati. On će nam pomoći upoznati Oca i Sina, njihovu prisutnost u našem životu i životu svijeta.

6. Vazmena nedjelja – 25. svibnja 2025.

Ako me tko ljubi… Isusov poziv svojim učenicima. Samo po tome koliko smo otvoreni ljubavi prema njegovoj riječi ulazimo u istinski odnos s njime. A ta riječ više puta izriče i našu međusobnu ljubav preko koje će svi znati da smo Isusovi učenici. Taj odnos donosi boravak Oca i Sina u ljubavi Duha Svetoga u naša srca. Naše srce postaje stanom tako uzvišenim. Zastaju misli, osjećaji tako snažni i duboki zahvaćaju srce pred tim otajstvom, pred tom veličinom koja se odvija u našim životima. Poziv je to da se ide više u dubinu našeg odnosa s Bogom. Potrebno je poznavati riječi i zapovijedi, ali ako to ostaje samo na našoj spoznaji onda je to malo. A pruža nam se tako uzvišen i odnos pun ljepote. 

Čuvat će moju riječ… Isus to tvrdi u današnjem evanđelju. A to je poziv da njegova riječ otvara nam put istinskog odnosa s njim. Poziv je to da njegova riječ osvjetljava našu svakodnevnicu. Čuvati njegovu riječ znači prihvatiti riječ kao mjerilo svakog našeg izbora, svake odluke i svakog djela koje želimo vršiti. Čuvati njegovu riječ znači imati pouzdan oslonac koji će nama nadahnjivati život. Čuvati njegovu riječ znači imati Isusa u svom srcu, jer njegova riječ jest on sam. Ta riječ nam omogućuje da prihvatimo Isusa na nov način i njegovu prisutnost jer on odlazi Ocu. Tu riječ ako prihvaćamo i čuvamo nitko i ništa ne može izbrisati iz našeg srca. Ona tako u punoj slobodi prihvaćanja postaje naše najveće blago koje brižno i odvažno čuvamo u svom srcu. 

Duh Sveti će poučiti i dozivati u pamet… Isus nam obećava Duha koji će biti uz nas, koji će stajati uz nas, koji će nas braniti. Duh Sveti svojim svijetlom i nadahnućem poučava srca vjernika. Otvara put i pruža snagu. Duh Sveti nas uvodi u istinu evanđelja, potiče da ulazimo u njegove dubine. Duh Sveti nas podsjeća na Isusove riječi na takav način da one postaju prisutne i životom ostvarene. Kao u euharistiji gdje smo pozvani slaviti je u spomen na Isusa, kada ona postaje naš život, tako i snagom Duha Svetoga riječi koje nam on stavlja u pamet i srce postaju naš život, naša duboka povezanost s Isusom. 

         Tako nam se očituje ljepota i uzvišenost nasljedovanja Isusa. Tako nam se otkriva otajstvo kršćanskog života, života u otajstvu skrivenom.  To blago koje nosimo u glinenim posudama, kako je to divno rekao sv. Pavao. Tako Isus ispunja svoje obećanje da će biti s nama, da će biti sa svojom Crkvom do kraja vremena. 

5. Vazmena nedjelja – 18. svibnja 2025.

Juda odlazi i napušta Isusa i ostale učenike. Vani je noć. Počinje Muka i proslava Isusa. Po našim ljudskim mjerilima nečuveno: odlazak u patnju i smrt jest proslava. Proslava Oca i proslava Sina koji je svjedok vjerni ljubavi do kraja prema Ocu.  Proslava se događa po predanju Sina u ljubavi do kraja i smrti na križu.

Isus odlazi s ovoga svijeta, a učenici nastavljaju svoj put na zemlji. Isus ostavlja u njima svoju slavu, poziva ih da svijetu posvjedoče njegovu slavu. Svjedočiti za Isusa i njegovu slavu zahtjeva ljubav, služenje jednih drugima. Živjeti život u novoj zapovijedi, zapovijedi ljubavi. Nova zapovijed je znak prepoznavanja Isusovih učenika. Bila je zapovijed ljubavi poznata u svijetu, ali ta novost koju Isus donosi ponavlja se više puta: kao što sam ja vas ljubio. Ta mala riječ ”kao”, u sebi krije novost. Mogli bismo i kazati  i s drugom riječi ”jer” sam vas ja ljubio. Isus nam ne daje neki primjer i usmjerenje kako ljubiti, on je sam razlog i temelj zbog kojeg trebamo ljubiti. Mi ljubimo jer je on nas prvi ljubio!

To je Isus pokazao svojim konkretnim djelima i znakovima tijekom svog života i naučavanja. Pokazao nam je u slici dobrog Pastira koji daje svoj život za ovce. Očitovao je u prijateljstvu prema svojim učenicima kojima je rekao da nema veće ljubavi od ove doli dati život za svoje prijatelje.  Osobitu sliku služenja i ljubavi pokazao je na Posljednjoj večeri u obredu pranja nogu. Tada je rekao primjer sam vam dao da i vi tako činite!

Stil je to i način života koji je suprotan ovom svijetu. Takva logika teško ulazi u život modernih ljudi. No, mi kršćani smo pozvani živjeti ovu zapovijed i našim životom i druge oduševiti za Isusov put i njegovu ljubav. Način kako živimo novu zapovijed odražava slavu koju je Isus očitovao i na  koju poziva svoje učenike. Kako je to divno izrazio Ćiril Aleksandrijski kad je zapisao da Isusov učenik treba izlaziti iz sebe da bi poprimio lik Krista. A lik i figura Krista u nama je ljubav. I tako živjeti u ljubavi znači sudjelovati na snazi uskrsnuća, koja preobražava ovaj svijet, i svjedočiti za Isusa Krista.

         Kad pogledamo naš život sve se vrti oko ljubavi. I svima nam je važna, ali čekamo da drugi nas ljube. Možda se i pitamo kako možemo stalno prihvaćati, darivati, opraštati, činiti dobra djela. No, ovdje nije važno koliko ćemo učiniti i koliko toga pokrenuti, nego je odlučujuće pitanje što smo mi jedni drugima! Nije toliko važno što možemo ponuditi drugima, nego što smo drugima. Uskrsnuće nas izvodi iz naših zatvorenosti, iz naših grobova i unosi u život s drugima, u život gdje ljubimo jedni druge. I gdje se želim predati drugima kakav jesam, sa svim svojim čežnjama, slabostima, nesavršenostima, svojom hrabrošću i svojom šutnjom. I na kraju i svojom ljubavlju.

Ako sam sin, jesi li sin? Ako si otac, jesi li otac? Ako si prijatelj, jesi li prijatelj itd. Prelagano je davati izvan sebe, pa makar i veliko to bilo, ali dati sebe i darivati sebe, kao što nas je Krist ljubio, to je izazov za nas kršćane!

3. Vazmena nedjelja – 4. svibnja 2025.

Uskrsnuće donosi preobrazbu, novost života. Donosi preobrazbu svega. Sva bitna područja ljudskog života zahvaća stvarnost uskrsnuća. Na to posebno upućuju Isusovi susreti s učenicima. Uskrsnuće je ispunjenje ljubavi, kako nam to svjedoči susret s Marijom Magdalenom., i vjere u susretu s Tomom. Susret Isusa s učenicima dok rade svakodnevni posao i ribare preobrazba je naše svakodnevnice.

Naša svakodnevnica. Osjećamo se tako često kao da uzalud sve radimo, kao da je sve noć, kad ne osjećamo uspjeh pored velikih napora. Osjećamo se frustrirani i razočarani. Kad pogledamo naše zajednice kako se teško događa željena promjena. Kad Isus pita učenike za jelo, pita ih imaju li nešto dodatno za hranu, prismok, nešto što daje okus i slatkoću hrane. Da, Isus pita učenike imaju li oni ono što istinski hrani i daruje život. Oni odgovaraju da je to izvan njihovih mogućnosti, da nemaju. Isus im govori da ponovo urade uobičajeno, da bace mreže ali svjesno i da paze na Isusovu riječ. Isusova riječ daje pravi okus života.

Na  njegovu riječ događa se veliki ulov ribe. Broj je simboličan, ali pravo njegovo značenje nije sasvim jasno. Jedan stari pisac ovako tumači ovaj broj: 100 je oznaka za kvadrat, 28, oznaka za trokut a 25 oznaka za kuglu. To označuje da uskrsnuće spaja sve suprotnosti svijeta u jedno. Tako uskrsnuće naš razdijeljeni život spaja i povezuje. I upravo u svakodnevnici pozvani smo prepoznavati prisutnost Isusa. A gdje je Isus život dobiva novu kvalitetu, uspjeh.

Na kraju Isus priprema doručak. Učenici su prepoznaju Isusa u njihovoj sredini. Ne pitaju, nego vjeruju da je on s njima. To se odnosi na euharistiju. I Isus prisutni preobražava našu svakodnevnicu i stvara ozračje ljubavi i zajedništva.

Zato, na kraju dolaze tri pitanja Petru, ”ljubiš li me”? To se odnosi i na nas. Trostruki upit Petru vezan je za njegovo zatajenje Isusa. I naša usta su često puno obećanja prema Isusu, ali ne vršimo to, zakažemo i zatajimo ostvarenje. Naša ljubav je tako krhka, lomna. Ali, u vjeri znamo da nas Isus dobro poznaje i da zna da ga želimo ljubiti. I nije nam toliko toga znati i čitati o Isusu koliko je potrebnije vjerovati i ljubiti ga.

CVJETNICA 13. 4. 2025 – MUKA PO LUKI

Smrt Pravednika. Evanđelist Luka na poseban način želi prikazati Isusa kao uzor Pravednika. Rimski vojnik, kada je Isus umro, ispovijeda:  ”Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!” ( Lk 23, 47). Za vrijeme svog naučavanja Isus je oštro govorio farizejima da napuštaju pravednost i ljubav Božju. U prispodobi o farizeju i cariniku također pokazuje Božju pravednost prema grešnicima, protiv onih koji u svojim djelima vide svoju pravednost pred Bogom i osuđuju druge.  Isusov javni život počinje u sinagogi u Nazaretu gdje on najavljuje Božju pravednost i godinu milosti svim potlačenima i zarobljenima. On je došao spasiti druge, te i u zadnji čas spašava dobrog razbojnika.

         Neizmjerna ljubav. Suosjećanje s drugima jedna je bitna značajka Isusova poslanja. Luka jedini ističe Isusovo ozdravljenje sluge velikog svećenika, kojeg je ranio jedan od Isusovih učenika. Isus mu zacjeljuje uho. Također, Luka osobito ističe ”neznanje” Židova u pogledu Isusa, te želi opravdati njihov postupak. Isus moli za svoje progonitelje: ”Oče, oprosti im, ne znaju što čine”! ( Lk 23, 34 ). Također, Luka jedini spominje da se narod nakon Isusove smrti ”vraćao  bijući se u prsa” ( Lk 23, 48). Tako se očituje Isusova ljubav, njegova neizmjerna ljubav koja oprašta i opravdava, a ujedno i ljubav koja poziva na obraćenje. To će Luka istaknuti ponovo u govorima Petra u Djelima apostolskim kad se poslije uskrsnuća obraća Židovima.

         Predade duh. Luka ne spominje u svom izvještaju Muke Psalam 21, Bože moj zašto si me ostavio. On donosi riječi kojima Isus svojim čini taj Psalam. Isusovo predanje u Očevu volju, u njegove ruke koje su ga vodile dolazi do vrhunca. I ove riječi ne znače samo Isusovu smrt, nego još više ističu njegovu posvemašnju žrtvu ugodnu Bogu. Tako želi potaknuti čitatelje na nasljedovanje Isusa, koji postaje put življenja kako Bogu ugoditi, kako za Krista svjedočiti.

Stoga, i naš ovogodišnji spomen Kristove muke, smrti i uskrsnuća nije samo vraćanje u prošlost nego proživljavanje Isusova puta u svom osobnom i zajedničkom životu. Crkve, koju okuplja živi i uskrsli Gospodin, i koja naviješta svijetu Božju pravednost i neizmjernu ljubav prema svakom čovjeku. Pozvani smo otvoriti svoje srce Isusovu putu ljubavi, da ”trajno osjećamo u sebi plod otkupljenja njegova”. Pronađi trenutke tišine i smirenosti pred tajnom Muke. Neka te ove riječi prožmu, nadahnu i pokrenu. Snaga ljubavi uvijek pokreće, otvara, traži način i put… učini da za tebe ovaj tjedan bude VELIKI TJEDAN!

5. korizmena nedjelja – 6. travnja 2025.

Vrijeme korizme je poziv na novi život. Tko je u Kristu nov je stvor, kliče sv. Pavao. Otpustiti grijehe i  ostaviti stari način života, te otvoriti svoje srce novom životu srž je poruke evanđelja pete korizmene nedjelje. Čitamo Ivanovo evanđelje, osmo poglavlje o ženi preljubnici.

Isus se nalazi u Jeruzalemu. Vodi dugu raspravu s pismoznancima i farizejima. I upravo jedna skupina pismoznanaca i farizeja dovodi ženu koja je zatečena u preljubu. Židovski zakon je bio posve na strani muškaraca, zato se uopće ne spominje niti u pogibelj dovodi muškarac s kojim je ova žena bila. Za ženu se zna vrlo dobro što je čeka: smrt kamenovanjem!

Za pismoznance i farizeje stvar je u ovom slučaju bila tako jasna. No, oni žele iskoristiti ovaj slučaj da Isusa stave u nezgodnu situaciju: žele ”Isusa staviti u nepriliku,  kako bi ga mogli optužiti” ( Iv 8,6 ). Slučaj je takav, što god Isus odgovorio, oni će naći zamjerku i optužiti ga. Ako, je osudi onda Isus dovodi u pitanje svoje naučavanje, a ako je ne osudi krši Božji Zakon!

No, Isus ostaje smiren pred tom skupinom žednom osude i žene i samog Isusa. Isus se mirno sagiba do zemlje i piše po podu. Možda je u pozadini, kako neki tumači kažu, tekst proroka Jeremije: ”svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode. ( Jr 17,13). No, protivnici ne miruju, žele brzo rješenje i odgovor. Stoga im Isus progovara: ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju ( r. 7 ). I nastavi pisati po tlu. Na taj način Isus je htio njima otvoriti oči da sagledaju svoj život i svoju stvarnost, svoju satkanost od praha, svoju zemljanost koja ih ne razlikuje puno od ove žene. Isus tako stavlja njih pred odgovornost za život žene koju žele kamenovati. S tom rečenicom Isus donosi veliki zaokret, nešto što ni u snu nisu mogli očekivati. Od njihove graje, vike, znatiželje i sigurnosti nastade muk i tišina. Njihova sigurnost i navaljivanje gubi svu oštrinu. I nestadoše! Odoše svaki svojim putem! Napustiše mjesto počevši od starijih! I odoše s bremenom i mukom u nutrini: tko je od vas bez grijeha!

Tada se pridiže Isus i susreće se sa ženom. Pita je za njene tužitelje, gdje su nestali, zar je nitko ne optuži?! Na njezin odgovor ”nitko Gospodine” i Isus nadodaje: ni ja te ne osuđujem! Isus tako dovodi do vrhunca ovaj događaj u kojem pokazuje i očituje ljubav prema svakom čovjeku. I u grijehu čovjek ima svoje dostojanstvo! On to promatra u ovoj ženi. On je došao potražiti i pozivati grešnike! Na njima očitovati ljubav Božju i milosrđe. Sveti Augustin reče za ovaj završetak evanđelja: ostadoše ”misera et misericorda” ( potrebna milosrđa i milosrdno srce ).

Ali, još nešto veoma važno! Isus ne opravdava ponašanje i pruža oproštenje s pozivom: idi i ne griješi više! Idi u novi život! Ovaj susret otvara novu stranicu života ove žene. Ona iz tame grijeha ulazi na put Isusova svjetla. Isus ju je oslobodio i usmjerio na novi život.  Slijedeći redak kojim se nastavlja Ivanovo evanđelje glasi: ”Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život” ( Iv 8, 12 ).

Poziv je i svima nama u ovo vrijeme korizme da sagledamo sebe i svoj život kako bi se što više povezali s Izvorom života, koji nam pruža Isus. Usmjeriti pogled na svoju vlastitu nutrinu i počistiti i ukloniti sve što smeta našem životu s Bogom. Dozvoliti da Isus svojim svjetlom obasja naša srca da ne hodimo u tami!

4. korizmena nedjelja – 30. 3. 2025.

Najljepša prispodoba koju nam pripovijeda evanđelist Luka. Ona je doživjela nebrojena tumačenja, bezbrojne osvrte i nadahnuća. A to nam kaže da taj tekst dira čitatelja, slušatelja. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Prispodobe nas ne žele informirati ili nam nešto dokazivati, ona nas privlače i potiču da zauzmemo svoj stav. Dok Isus pripovijeda prispodobe pokreće se nešto u srcu slušatelja. U ovoj prispodobi možemo se tražiti: gdje sam ja? U kojem sinu? Mlađem ili starijem? Ili su obojica u meni ovisno o pojedinim situacijama? Luka ne priča ovu prispodobu da upire u nas prstom da se obratimo. On pripovijeda da ne zaobiđemo pitanje gdje sam pogriješio, gdje se hranim površnim, i jesam li se izgubio. Dok čitam prispodobu u srcu se pokrećem na put prema Ocu, tamo gdje sam istinski kod kuće.

Sin je od uobičajenog života u domu umoran. Traži od oca već sada svoj dio. On želi živjeti, odmah i sada. Dobiva od oca svoj dio i ide u stranu, daleku zemlju. U tome nema ništa loše.  On je mlađi sin, i zna da nije prvi baštinik. Zna što mu pripada. Pokazuje svoju smionost. Ali u novoj sredini, živi rastrošno, bez nade i cilja. Sve dok nije došao do kraja svojih mogućnosti. Tako je nisko pao da je morao pasti svinje kod nekog gospodara. To je bio znak da je izgubio posve dostojanstvo. I tada ponovno dolazi k sebi. Vodi sa sobom unutarnji dijalog. Vraća se na početno stanje u svome domu gdje najamnici tako dobro žive i imaju svega napretek. I čini novi korak: ustat ću poći k svomu ocu!  Želi biti kao najamnik u oca, jer je potrošio svoju baštinu. I dolazeći k domu otac, koji ga čekao, potrči prema njemu. Zagrli ga, poljubi i naredi slugama da mu donesu odjeću, prsten i sandale. Znakovi kojim ga vraća u prvobitno stanje. Odjeću koja mu vraća dostojanstvo, prsten koji mu vraća sinovstvo i sandale koje ga čine slobodnim čovjekom. Robovi su hodali bosi. I još kao vrhunac priređuje gozbu što se sin, koji je bio mrtav i izgubljen vratio u očev dom.

A tada dolazi na scenu drugi, stariji brat. Njegov postupak i njegove riječi ukazuju na drugu stranu medalje. On koji je stalno u domu oca, opet živi bez odnosa prema ocu. On ne doživljava ulogu oca. Što radi radi izvana, ne osjeća se kao u domu. Luka nam ostavlja otvorenim završetak priče. Ne znamo je li stariji sin ušao i poslušao oca. To je ostavljeno svakom slušatelju i čitatelju. Neupitno je jedno: otac ljubi svako svoje dijete, daje sve od sebe da se djeca osjećaju u sigurnosti doma. Spreman je ići do krajnjih granica i oproštenja kako bi sinovi živjeli pravim i punim životom, u radosti.

3. korizmena nedjelja – 23. 3. 2025.

Bliži si polovica našeg korizmenog hoda. Već bismo mogli uviđati neke plodove naših koraka. Bog nas neumorno poziva. U prvom čitanju nam se stavlja na razmišljanje glasoviti odlomak iz Knjige Izlaska gdje se Bog očituje Mojsiju u gorućem grmu. Bog očituje svoje ime i svoju blizinu svom narodu. Nije on neki daleki i skriveni Bog, kojeg se treba plašiti. On vidi nevolje svoga naroda i želi se zauzeti za njega. Zato, poziva Mojsija da prenese faraonu poruku. Mojsije pokazuje svoju nedostojnost toga poziva, radije bi se povukao. Ali, Bog je strpljiv s njim. Otvara ga i priprema za velike događaje koji će se uskoro početi ostvarivati. 

         Upravo imajući pred očima izlazak Izraela iz Egipta koji je bio povezan s mnogim kušnjama i nevoljama, sv. Pavao u drugom današnjem čitanju  opominje kršćane da nastoje ugoditi Bogu i vršiti njegovu volju. Stavlja, pred oči mnoge Izraelce koji su trajno mrmljali protiv Boga, pored mnoštva znakova uvijek su padali u nevjeru. Pavao opominje da je sve to zapisano nama za pouku, nama na poticaj da rastemo u našoj vjeri. Te na poseban način opominje, da nas naša sigurnost da stojimo ne prevari pa da olako padnemo u nevjeru. Poziva nas na čitanje znakova vremena koji se događaju u sadašnjem svijetu, kroz pogled na Pisma koja su nam pravi putokaz.

         Znakovi vremena i događaji koji su otvarali teška pitanja nalazimo u današnjem evanđeoskom odlomku iz Lukina evanđelja. Isus je na putu prema Jeruzalemu. Susreće mnogo ljudi. Naviješta kraljevstvo Božje. Netko mu iz mnoštva donosi izvještaj o ljudima koje je Pilat pogubio pred žrtvenikom, kad su prinosili žrtve u hramu. Možda su od Isusa htjeli izvući riječi protiv Pilata i njegovu osudu, ili možda dati neki sud o tim ljudima što su stradali. No, Isus ide u sasvim drugom pravcu. Isus pita:“ Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca”? Isus navodi i jedan drugi slučaj o padu kule u Siloamu, gdje je poginulo 18 ljudi. Isus poziva na obraćenje prisutne. Ti događaji koji prate naš život, dio su života koji je nesiguran, te zato Isus traži da se svi obrate i budu u skladu s voljom Božjom.  Isus želi ukazati da je veći grijeh odbijanje obraćenja. Griješi se često iz slabosti i površnosti, dok odbijanje obraćenja i pokore u sebi je teže jer je u pitanju tvrdoća srca. Obraćenje u sebi nosi novi način života, nije to jednostavno ostvariti. Zato, Isus donosi jednu prispodobu koja govori o Božjoj strpljivosti u pogledu čovjekova obraćenja. U prispodobi vidimo tako brižnu pažnju i ponovni trud oko smokve da donese plod. Kraj prispodobe ostaje otvoren, kao i kod drugih prispodoba kod Luke. Možda će donijeti, a možda i neće biti ploda!? Na čitatelju i slušatelju je odgovornost ne koristiti Božju strpljivost i čekanje, nego otvoriti se duhu pokore i obraćenja i živjeti novim životom. Ostati gore i donositi plodove, a ne pasti i ostati bez plodova. A sad je vrijeme pokore i obraćenja, vrijeme milosti!

2. korizmena – 16. 3. 2025.

Nakon osam dana … Uspon na goru događa se nakon osam dana pošto je Isus otkrio svojim učenicima da je on Mesija, ali Mesija koji će trpjeti. Isus najavljuje svoju Muku koja će se uskoro dogoditi. Ide na goru. Ne navodi niti jedan evanđelist ime gore, kršćanska tradicija naziva tu goru Tabor, koja se tako snažno izdiže u jednoj dolini. Oko 520 m visine. Gora je uvijek simbol susreta s Bogom, mjesto objave i blizine Bogu.

Jedan važan moment u Isusovu životu. Nakon otkrivenja njegove Muke  ukazuje na svoju slavu.

Isus sa sobom vodi trojicu učenika, koji su svjedoci posebnih događaja njegova života. Bit će u istom raspoloženju i stanju sna ovdje na gori i na Maslinskoj gori pred njegovu muku. Obuzeti snom dok se odvijaju važni i presudni događaji Isusova života.

Dok se molio lice mu se izmjeni… njegovo lice i njegova odjeća postaju pune svjetla, božanske slave. Kao što će se pojaviti i Mojsije i Ilija u svojoj slavi. Božja slava očituje se u svjetlosti. Ps 104 kaže: Bože moj silno si velik…svjetlošću ogrnut kao plaštem… a u poslanici  1 Tim , 6,16.. izražava da bog boravi u ”nepristupačnoj svjetlosti”.

Isus se tako očituje u svojoj mesijanskoj slavi. To se događa u molitvi. Sve događaje prati Isusova molitva. Dok se molio na Jordanu dolazi Duh Sveti… dok se molio bira svoje učenike… dok se moli preobražava se na Taboru… dok se moli prihvaća Muku u Getsemaniju… dok se moli umire na križu… Isusova molitva otkriva njegovu spremnost da izvrši Očev plan.

Pojave se dva čovjeka: Mojsije i Ilija… dva dobro poznata lika Starog zavjeta koji ukazuju na Mesiju. U njima se očituje najprije trpljenje koje podnose a onda na kraju dolazi slava. Oni su prošli svoj ”izlazak” i razgovaraju o Isusovu izlasku koji se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. To je središte vremena koje je najavljeno po Božjem planu.

Dok učenici spavaju.. Isus je u molitvi a njegovi učenici spavaju, jednako kao u Getsemaniju. Isusov put vodi po muci i trpljenju do slave. Samo budni i oni koji mole razumiju taj put. Petar ne shvaća pa želi zadržati objavu: načinimo tri sjenice. Ali evanđelist dodaje da nije znao što govori. Tu slavu su vidjela nekolicina, ali ona se ne može zadržati jer se najprije treba ispuniti put prema Jeruzalemu.

Oblak koji se u tom trenutku pojavljuje očituje Božju blizinu. Kao kroz pustinju i na brdu Sinaju, kad je Bog pratio i vodio svoj narod. I glas s neba očituje novog Mojsija kojeg treba slušati jer se u njemu ispunjaju  Božja obećanja. Isus je Božji miljenik, izabranik o kojem je pisao Izaija. On je onaj o kojem je govorio Mojsije da će Bog podići proroka kojeg treba slušati.

Objava na gori, na brdu Taboru, otkriva nam istinu Isusova puta: po Muci do slave Uskrsnuća! To je ujedno put svakog učenika, put Crkve i zakon kršćanskog života.

Velika tajna koju nam otkriva ovaj evanđeoski događaj: Isusova slava i početak Božjeg kraljevstva započinje Isusovom  smrću, i spasenje nam dolazi po spasiteljskoj žrtvi Isusovoj.

1. korizmena – 9. ožujka 2025.

U evanđelju prve korizmene nedjelje crkva nam donosi Isusove kušnje u pustinji. Isusove kušnje su druge vrste, ne kao naše ljudske vezane uz naše slabosti, uz krhkost naše ljudske naravi. U njima vidimo Isusovu borbu i vjernost Ocu i njegovu planu. U njegovoj pobjedi pruža se nada i sigurnost pobjede njegovih učenika, koji su u trajnoj kušnji i borbi. Stoga nas i vrijeme korizme poziva na tu borbu protiv svih iluzija koje nas odvraćaju od našeg dubljeg odnosa i predanja Bogu. Korizma je vrijeme da svjedočimo milosno Božje djelovanje koje nas oslobađa od svakog ropstva i da živimo u slobodi Božje djece.

         ”Ako želiš služiti Gospodu, pripravi se na kušnju” kaže se u Knjizi Sirahovoj. Tako je upravo na početku Isusova djelovanja. Sotona izaziva Isusa upravo riječima Svetoga Pisma, koje tumači jednostrano i u svoju korist. Isus ga nadvladava. Tako se i učenicima otvara i pokazuje put borbe i pobjede u snazi dobre opreme koju nam daruje Bog po svojoj riječi.

Današnji odlomak evanđelja završava s riječima da đavao ostavlja Isusa i da se udaljuje do druge prilike. Isusova borba se trajno nastavlja i prati njegov životni put. Na Posljednjoj večeri Isus kaže učenicima ”da su ustrajali s njim u njegovim kušnjama”. Zato Luka, različito od Mateja, kao treću kušnju stavlja u Jeruzalem, gdje Isus završava svoj životni put.  Upravo najveći trijumf Isusa nad zlom i sotonom događa se na drvetu križa! Evanđelist Luka u Isusovim kušnjama ne gleda toliko unatrag da promatra vid otkupljenja Izraela koji je padao u kušnjama na putu kroz pustinju 40 godina. Luka promatra Isusa kao Otkupitelja svega čovječanstva ne samo u prvom redu Izraela.

         Kršćani su pozvani kroz vrijeme korizme živjeti pod pogledom Oca nebeskog. Sva nastojanja, molitva, post i milostinja usmjereni su prema Ocu, koji sve vidi i koji daje svoju nagradu. Kršćanin je pozvan da se otvara tom Očevom pogledu, da ga zapaža u događajima svoga svakodnevnog života. Na taj način stječe sigurnost u borbi, kušnjama koje neizostavno prate život svakog čovjeka. Naše ”tajno oružje” je povjerenje u Oca. To povjerenje se jača i hrani snagom Božje riječi.

”A što se tiče ovog zemaljskog života, smatrajte ga pustinjom kroz koju morate hodati i budite oprezni i odolijevajte kušnjama.” (Sv. Augustin)

8. kroz godinu – 2. ožujka 2025.

U ovoj nedjelji, posljednjoj u vremenu kroz godinu jer u srijedu počinje korizma, stavlja nam se na razmatranje treći dio Isusova govora na ”ravni”, kako nam to donosi evanđelist Luka. I to je završni dio, ostaje samo zadnji dio koji govori o gradnji kuće na stijeni.

         I ovaj dio evanđelja trebamo promatrati u svjetlu onog što je prije rečeno, gdje je naglasak stavljen na ljubav prema bližnjima. Ne bismo trebali otići u drugom smjeru razmišljajući o pogreškama drugih, o našim krivim i površnim sudovima naših bližnjih. Isus nas poziva da izgrađujemo naš pogled u svjetlu njegovih riječi i da u drugima promatramo svoju bližnje, svoju braću. On je naš učitelj koji nas može voditi. On nam otvara pogled. Ono što Isus, prema evanđelisti Luki, daruje i omogućuje nakon uskrsnuća, jest da im „Isus otvori oči”. Stoga, važno je od učitelja prihvatiti taj pogled. Isus je svjestan naših ljudskih stavova i promatranja naših bližnjih. On ne sudi ljude, nego ih želi spasiti. Tako i njegovi učenici ne mogu se stavljati ”iznad učitelja”. 

         Što gledaš trun u oku brata, a brvna u svom oku ne vidiš? U ovoj hiperboličnoj slici, pretjerano izraženo, četiri puta se spominje riječ ”brat”. Bližnji je ”brat”. Sličan meni. Ja sličan njemu. Griješi on, a jednako tako i ja. Isus poziva svoje učenike da budu milosrdni, uvijek spremni na praštanje, da budu na sliku nebeskog Oca, koji je pun milosrđa prema svakom stvorenju. Ako učenik ima pogled usmjeren prema svojoj nutrini, uvijek će zapaziti svoje pogreške, tada će kritički pogled na bližnjega izgubiti na svojoj oštrini. 

         Treća slika koju Isus donosi u ovom evanđeoskom odlomku govori o stablu i njegovim plodovima. Svako stablo se prepoznaje po svom plodu. Tako i čovjek ”iz obilja srca” usta mu govore. Iz srca, gdje se nalazi dragocjeno blago riječi izlazi dobro u naše životne stavove. Stoga smo i pozvani iz srca drugog poticati da ”iznosi dobro”. A kako smo često u našim odnosima usmjereni na ono negativno kod naših bližnjih, te našim osudama i riječima potičemo da drugi ”iznosi zlo” iz srca svojega. Kršćanska zajednica, svaki kršćanin osobno, pozvan je nasljedovati Isusa i njegovu milosrdnu ljubav. On je došao spasiti, ne osuditi! I današnje njegove riječi koje razmišljamo, ukazuju na njegovu ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku. I meni i tebi govori: idi i ti i čini tako! Budi milosrdan poput Oca nebeskog! To donosi novu kvalitetu zajednice koja živi za Božje kraljevstvo. 

7. kroz godinu – 23. veljače 2025.

Prošle nedjelje smo razmišljali o početku Isusova govora ”na ravnu” o putu blaženstva kojim se gradi kraljevstvo Božje. Ove nedjelje slušamo nastavak, poziv na konkretan način življenja. Isus ne govori o kraljevstvu Božjem kao o nekom pojmu za sebe i u sebi, nego o životu koji se događa sada i koji ima posljedice na život ljudi. Puno je toga rečeno u ovom evanđeoskom odlomku ali možemo usmjeriti naše razmišljanje na tri točke: ljubav prema neprijatelju, besplatnost, milosrđe.

”A vama koji slušate ( čitate ) kažem: ljubite svoje neprijatelje!

U svijetu u kojem se tada živi, u grčko-rimskom svijetu vladala su pravila osvete, te je normalno bilo ukloniti neprijatelja na bilo koji način. Isus poziva svoje učenike na suprotno. Poziva ih na ljubav, odnosno trajno svakom čovjeku činiti dobro. Možemo zamijetiti stupnjeve rasta u odnosu prema drugima i neprijateljima: činiti dobro, blagoslivljati, moliti. Isus traži od svojih učenika da postupaju po zlatnom pravilu: kako želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima. Štoviše, poziva ih na velikodušnost, da čine više od onog što je potrebno.

”A vama koji slušate (čitate ) kažem: ništa ne očekujte natrag!

Isus navodi nekoliko primjera u kojima ističe stavove po načelu ”dajem ti” da ”mi daješ”! Tako čine i grešnici. Čine dobro, pozajmljuju da im se vrati.

Isus poziva na ljubav koja se daruje bez očekivanja da se uzvrati. Poziva na besplatnost, milost koja se daruje ne tražeći svoje. Stavlja nam Isus pred oči, našeg nebeskog Oca, koji se brine za sve, koji je dobar i prema zahvalnima i nezahvalnima.

         ”A vama koji slušate (čitate ) kažem: budite milosrdni!

Milosrđe je bitna značajka Božjeg postupanja prema ljudima. Čovjek sam po sebi nema tu značajku, jer je ranjeno biće. Stoga, Isus poziva da njegovi učenici ”postanu” i ”postaju” sve više milosrdni na sliku nebeskog Oca. Isus navodi nekoliko primjera gdje se može očitovati naše milosrđe prema drugima. ”Ne sudite” – ”ne osuđujte” pa nećete biti osuđeni. Sud je Božji, jer Bog najbolje pozna srce i savjesti ljudi. Slijedi zatim poziv na praštanje, kojim se postiže da i nama bude oprošteno. Isus poziva učenike da njihove oči budu usmjerene prema Ocu milosrđa i praštanja. Da se trude imati dobru mjeru u pogledu svojih bližnjih, jer će prema toj mjeri oni biti suđeni. Njegova nagrada nadilazi sva naša očekivanja ovdje na zemlji i još više na nebesima.

6. kroz godinu – 16. veljače 2025.

Isus je započeo svoje poslanje naviještanja Božjeg kraljevstva. Okupio je oko sebe dvanaestoricu učenika, vodstvo nove zajednice. Njegove riječi prate i djela, osobito na bolesnima, što izaziva reakciju pojedinih skupina, osobito farizeja. Isus je bio na gori, gdje se molio, te silazi izabire svoje učenike, te na velikoj ravni, kako kaže evanđelist Luka, počinje svoj programatski govor. Za razliku od Mateja, koji svoj govor stavlja na goru, te Isusa predstavlja kao novog Mojsija, Luka želi istaknuti da Isusov govor treba ući u prostor svakodnevnog života, tamo gdje ljudi žive i rade. Ravnica je mjesto gdje može naviještaj kraljevstva doći do velikog broja ljudi. To Isus i čini obilazeći gradove i sela. Slušatelji njegova govora su dvanaestorica, veliki broj učenika i veliko mnoštvo ljudi s različitih strana, čak i iz poganskih predjela kao što su gradovi Tir i Sidon. U nedjeljnom čitanju je izostavljen redak koji govori o ozdravljenjima, te o pokušaju ljudi da se dotaknu Isusa kako bi ozdravili. Upravo se tu očituje i dublji smisao i svjetlo jer  Isus pokazuje veliko suosjećanje  i blizinu ljudima.

         Isus svoj govor započinje  s četiri ”blago“ koje slijede zatim četiri ”jao”. Blaženstva su potvrda i činjenica sreće. O blaženstvima nalazimo govor u Starom zavjetu, osobito u mudrosnim knjigama. Tu je govor o blaženstvu uvjetovan, ako postupaš i vršiš određena djela postižeš blaženstvo. Isus pak govori o blaženstvima bez ikakvih uvjeta i zasluga. Blaženstvo o kojem Isus govori jest istina da Bog ljubi i prihvaća čovjeka. Blaženstva o kojim Isus govori zahvaćaju i ono što sasvim odudara od židovskog shvaćanja, a to je da i teškoće života u kojima se čovjek nalazi nisu prepreka za blaženstvo. Blago vama siromašni, koji ste gladni, koji plačete, koji ste odbačeni! Stoga, blaženstvo možemo shvatiti imajući pred očima Isusa koji ih naviješta i koji ih ostvaruje u svom životnom poslanju. On raspeti i odbačeni, siromašan i žedan visi na drvetu križa te postaje izvor najvećeg blagoslova za svijet! Zato, i blaženstvo koje otvara Isusov govor ne govori o budućem blaženstvu, nego o sadašnjem trenutku: Blago vama, siromasi:  vaše je kraljevstvo Božje! Blaženstvo siromaha nije u trpljenju i oskudici nego u sigurnosti da ih Bog ljubi i štiti.

Zatim slijede tri “blago“ koji naglašavaju konkretne nedaće onog općenitog što nazivamo siromaštvo. Isus najavljuje obilje dobara koje dolaze s kraljevstvo Božjim, te brisanje plača sa lica ljudi.

         Zatim Luka donosi i četiri ”jao”. Ističe se situacija suprotna od blaženstava. U hebrejskom ”jao” označuje bol, upozorenje ili prijetnju nesrećom. Prvi ”jao” odnosi se na bogataše, koji su zatvoreni u svoj svijet bogatstva. Jednako tako, i slijedeća tri ”jao” odražavaju izvedenice ovog prvog, bogatstva koje zatvara oči da se ne vidi stvarnost svijeta i drugih ljudi, njihov plač i njihove potrebe.  Zapravo, naglašava kako čovjek koji ne otvara svoj život i svoje srce Bogu, dolazi u stanje sljepoće i zatvorenosti, i time postaje izložen propasti.

Možda nas zbunjuje ovaj drugi dio evanđelja, te Isusu koji naviješta milosrđe i ljubav, kao da ovi ”jao” ne pripadaju! No, kad sagledamo dublje ova nas evanđeoska stranica želi probuditi, želi nas izvući iz svog kratkoročnog spašavanja života, ostvarenje bezbrižnog života i usmjeriti na onog koji donosi vječno spasenje, ne samo nas nego i svih ljudi.

5. kroz godinu – 9. veljače 2025.

Zastanimo trenutak i zamislimo sliku: u ribarskoj lađi, na Tiberijadskom jezeru Isus i učenici zadivljeni velikim ulovom ribe u pol bijela dana!

Divno evanđelist Luka opisuje poziv Petra i ostalih učenika. Zamisli i sebe u tom trenutku, jer upravo je i za tebe napisano ovo evanđelje!

Isus vidi ( zapaža ) ribare koji peru mreže nakon naporne noći. Ulazi u njihovu lađu i poučava mnoštvo. Ne navodi se sadržaj naučavanja, ali ono što Isus donosi i naviješta jest blizina Božjeg kraljevstva.

Isus traži od Petra da izveze na pučinu i da baci mreže za ulov. Dobro zna Petra sve pozicije, sve mogućnosti, a i situacije poput te noći kad ništa nije ulovio. Sve dobro zna, ali ipak čini korak: svu noć smo se trudili i ništa nismo ulovili, ali na tvoju riječ, bacit ću mreže. 

I ostali su zadivljeni, začuđeni i puni strahopoštovanja. Petar pada na koljena, svjestan svojeg stanja i govori: idi od mene, grešan sam čovjek! No, Isus ga hrabri i tješi. Isus ide još dalje, o čemu Petar nije mogao ni sanjati. Isus ga poziva i računa na njega u njegovu započetu poslanju: od sada ćeš ljude loviti!

Isus dolazi u našu svakodnevnicu, u naš posao, naše muke i napore, ulazi u naše neuspjehe i uzaludne pokušaje. Njemu je stalo do nas i našeg života. Želi nam unijeti obilje svog božanskog dara, novosti koja će nas nositi na putu života.

Isus ne traži savršene. Petar koji u susretu s Isusom uviđa svoje stanje, i koji u Isusu promatra božansku prisutnost vidi kako ga taj susret nadilazi. Vidi svoju krhkost, svoju slabost. Idi od mene, jer sam grešan čovjek! Upravo u tu našu slabost želi doći Isus i darovati svoju prisutnost i snagu. Tek kad uvidimo svoju nemoć možemo prihvatiti Isusovu pomoć!

Naš život živjeti na Isusovu riječ. Kad je Petar dopustio i kad se Petar prepustio da posluša Isusa događa se nešto veliko, novost koja ga baca na koljena! Bijaše preneražen on i ostali njegovi prijatelji. Isusova snažna riječ donosi veliki ulov, ali još više potresa dubinu srca i duše Petra i ostalih u lađi. Ta riječ i taj događaj spušta Petra na koljena. Ta ga riječ tako duboko zahvaća. Stvara u njegovu srcu veliko pouzdanje, oslonac. To pouzdanje otvara novi put i novu zadaću koju mu Isus daje: od sada ćeš ljude loviti! Petrovo srce i njegov život se preobražava. Od onog koji se brine za zemaljsko dnevno preživljavanje rađa se nova zadaća onog tko će pozivati ljude na život po riječi koja vodi u život vječni! Petar je u tom trenutku započeo svoj put pouzdanja, koji će biti izložen i kušnjama i nepovjerenju, ali njegov put će biti do kraja obilježen u povjerenju riječi i svom Gospodinu, radi kojeg je sve ostavio i pošao za njim.

2. kroz godinu – 19. siječnja 2025.

Prošle nedjelje smo slavili krštenje Gospodinovo te započeli vrijeme kroz godinu. Božja riječ 2. nedjelje kroz godinu vodi nas na početak Isusova djelovanja, na prvo znamenje prema Ivanovu evanđelju, u Kani Galilejskoj. Slika bračnog života služila je u Starom zavjetu, počevši od proroka Hošea, za izričaj odnosa Boga prema svom narodu. Središnji pojam je bio Savez koji povezuje Boga i svoj narod.

Upravo ispunjenje u punom i pravom smislu riječi, Zaručnika Krista i Crkve zaručnice donosi nam slika svadbe u Kani. Ivanovo evanđelje nam donosi prvu sedmicu Isusova djelovanja, poziv prvih učenika, jezgre zajednice Crkve, koju Isus okuplja. Ta sedmica ima svoj početak s krštenjem Ivana Krstitelja na rijeci Jordanu( Iv 1,19-28)  i svoj vrhunac i zaključak u Kani ( 2,1)

Evanđelist, koji donosi početak Isusova djelovanja, navodi da još nije došao Isusov čas, zapravo tada se otvara taj čas koji će završiti na drvetu križa, čas radi kojega je došao na ovaj svijet.

Evanđelje o znamenju u Kani, na početku nedjelja kroz godinu, nedjelja u kojima pratimo Isusa u njegovu djelovanju, u kojima želimo biti vjerni njegovoj riječi, poziva nas da i ove godine budemo otvoreni za novi početak.

Uvijek iznova započinjati u snazi otajstva riječi Kristove, koja nam pruža mogućnost da našu banalnu svakodnevnicu preoblikujemo u radost nove stvarnosti koja će nas ispunjati novim vinom, novim žarom i snagom koja će davati ljepotu našeg života. Voda, u ovom događaju označuje ono staro, prazne posude, koje služe za židovske obrede su prazne. Isusova riječ i poslušnost slugu dovodi do nove punine, nastavka slavlja i radosti, dolazi dobro vino kao znak ljepote i radosti života.

Marija, kao majka Kristova i majka Crkve, očituje se kao zagovornica. Ona ukazuje na svoj temeljni stav, koji je očitovala u susretu s Božjim glasnikom, neka mi bude po riječi! Sve što vam rekne učinite! Poslušni riječi poslužitelji donose vodu, koja postaje vino, dobro vino kojeg ima u izobilju. Ovo ukazuje na vrhunac Isusova časa i njegove žrtve na križu, s kojom se sklapa Novi i vječni Savez. To vino će moći piti svi oni koji su povezani s Isusom, u njegovoj žrtvi Novog Saveza. U njoj i po njoj se događa duboka povezanost i jedinstvo Crkve s Isusom, nebeskim Ocem u Duhu Svetome. U ovom znaku u Kani započinje Isusovo darivanje samog sebe, koje će se odvijati tijekom njegova djelovanja do svog vrhunca Pashalnog otajstva. Ovaj znak u Kani budi vjeru njegovih učenika, te evanđelist zaključuje: ”te povjerovaše u njega njegovi učenici”(2, 11).

Vjera nam daje novi pogled, nove „oči“ za stvarnost koju živimo!

Jesmo li spremni našu svakodnevnicu pretvarati u novo vino radosti, novi žar vjere koja će nas nositi i ispunjati? Jesmo li spremni u Kristovoj riječi produbljivati našu nadu? Jesmo li od odnosa „moram – trebam – običaj je” spremni prijeći na odnos „želim – tražim – čeznem- “? Pokušajmo uvidjeti što je ”ustajala voda” koja daje loš predznak našem životu?

Radosna nedjelja!

2. po Božiću – 5. siječnja 2025.

U slavlju Božićnog otajstva tri puta se čita početak evanđelja po Ivanu, svečani i slavni njegov proslov, u kojem naznačuje temeljne crte koje će razvijati u svom evanđelju. Na kraju svog života, svog iskustva i svjedočanstva ljubljenog učenika, ostavlja zapisano da i vjernici budućih generacija razmišljaju, žive i svjedoče za svjetlo i život Evanđelja.

         Početak o kojem govori sv. Ivan, koji se oslanja na početak Knjige Postanka, nije podatak o vremenskom značenju, nego u sebi označuje duboku ontološku stvarnost, početak kao temelj i određenje svega stvorenoga. Stoga, Logos o kojem govori predstavlja upravo Boga koji je izvorno počelo svega što nastaje, svih stvorenih bića i sav smisao svijeta koji postoji. Bez njega ništa nije postalo, sve što postoji jest po njemu i ima svoj život.

Evanđelistu Ivanu na poseban način su dragi pojmovi koji se suprotstavljaju: svjetlo-tama – život – istina. Svjetlo je drugi naziv, sinonim, za istinu i vodi životu. Očituje nam Riječ koja tijelom postade, kao put, istinu i život ( Iv 14,6 ). Očituje trajnu borbu svjetla i tame, ali to svjetlo se ne može više nadvladati.

         Učenici su pozvani na vjeru, kao odgovor na prihvaćanje svjetla, i svjedočanstvo života, poput Ivana Krstitelja koji je posvjedočio za Krista, te bio njegov preteča u rođenju, propovijedanju i smrti. Vjera i svjedočanstvo učenicima omogućuje novo rođenje, rođenje odozgor, te postaju sinovi Božji.

Bog je ušao u naš svijet, naše vrijeme, uzeo naše ljudsko tijelo i pokazao nam istinsku blizinu. Nastanio se među nama, raširio svoj šator na zemlji i tako pokazao svoju slavu. Slavu koju će na kraju svog života očitovati svima kada bude uzdignut na drvo križa.

         Proslov završava s rečenicom koja očituje da nam se Bog, kojeg nitko nikada nije vidio, objavio u svom Jedinorođenom Sinu. On Sin koji boravi u krilu Očevu, objavio nam je Boga Oca. Svoju ljubav prema ljudima Bog je očitovao u poslanju svoga Sina, kojeg je poslao da se svijet po njemu spasi.

Bog nam je darovao najljepši dar, svoga Sina. U njemu nam pokazao svjetlo, život, istinu, ljubav kojom se možemo zvati sinovima Božjim, osjećati se od Boga ljubljeni. Bogu nitko nije nevažan, ljubav njegova očitovana u Sinu dopire do svakog čovjeka, bez uvjeta i bez ikakvih razlika.

         Stoga, smo i mi danas pozvani promišljati, ponirati u ovaj divni Božji plan od početka, te životom svjedočiti da smo prihvatili njegovo svjetlo, istinu i ljubav. Samo Božje svjetlo može donijeti istinu i život ovom svijetu. Nada koju nam pruža ta istina snaga je u današnjim trenucima tame svijeta, da svjetlo neće nikada prestati i da ga nikakva tama neće nadvladati. I zato odvažno gledam u to Svjetlo, Svjetlo svijeta Krista Gospodina, Krista našu nadu, koji prosvjetljuje svakog čovjeka.

3. DOŠAŠĆA – 15. prosinca 2024.

Treća nedjelja došašća je tradicionalno nazvana nedjelja Gaudete – Radujte se – kao što glasi antifona ulazne pjesme iz poslanice Filipljanima: Radujte se uvijek u Gospodinu, ponavljam radujte se, Gospodin je blizu.

Riječi tako duboka značenja i bogate teološkim sadržajem i duhovnom stvarnošću koju treba živjeti. Filipljani su bili posebna Palvova zajednica, Pavao im se obraća: braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu. ( 4,1) Poziva ih da se raduju, ali u Gospodinu! Jer je blizu! Zato je i boja misnog ruha roza – boja radosti. Kao da se prekida pokorničko vrijeme i želi napraviti predah u da bi se još više otvorila srca radosti zbog blizine otajstva Božića i Kristova dolaska.

Evo nas opet uz Ivana Krstitelja. Premda je Ivan snažan u svom nastupu, evanđelist nam donosi kako se obraća mnoštvu koje ga sluša: leglo gujinje, leglo zmijsko, mnoštvo ipak reagira na njegovu propovijed, na njegove riječi. Mnoštvo pokazuje spremnost i otvorenost Ivanovoj riječi. Ivan prokazuje kako biti pripadnik izabranja, biti potomci Abrahamovi, ne znači po sebi ništa ako se ne živi izabranje i ako se ne živi u vjeri poput Abrahama. To je uvijek trajna opasnost i danas. Sve je postavljeno na vanjski stav i držanja, ono što Isus kaže da ih drugi vide. Potrebno je uvijek nutarnje obraćenje, i sve veća otvorenost Bogu i njegovoj riječi. Odgovori Ivana izgledaju kao već poznate stvari, ali koje su ljudi svjesno stavili po strani. Ivan poziva da promjene svoj način razmišljanja i svoje osjećaje, ukazuje na dužnosti svakog staleža. Ivan ne poziva ljude da promijene svoj posao, svoja zanimanja. Ne poziva ih da poput njega idu u pustinju.  Poziva da se ostane u onom poslu koji se obavlja, ali u duhu obraćenja. Potrebno je otvoriti svoje srce bližnjemu. Tko ima dvije tunike neka dade jednu… Prvi plod obraćenja je ljubav. Dijeliti s drugima, darivati drugima. Pravednost u Svetom Pismu se temelji na Božjem očinstvu, Bog je Otac svih ljudi a svi ljudi su braća. Iz toga slijedi imperativ dijeliti braći, svojima. To je ekonomija darivanja, a ne posjedovanja. Ivan naglašava, tko ima više, ne govori daj svoju tuniku i dijeli, nego ako imaš dvije i više.

Carinici također dolaze k Ivanu, i oni ga pitaju što je njima činiti. To su bili ljudi omraženi u narodu, naprosto prozivani kao grešnici i lopovi, jer su radili za okupatore njihove zemlje ubirući poreze. Ivanov odgovor njima čini se tako minimalan, kao da od njih ne traži nikakvu drastičnu promjenu, nego da vrše svoju dužnost i da ne traže više od onog što je određeno. Vršeći svoj posao časno, čovjek u takvom nepravednom svijetu vrši svoju ulogu, jer ne može se svijet odijeliti na pravedne i nepravedne, kukolj i pšenica rastu zajedno, i u tom svijetu čovjek usmjeruje svoj život prema pravilima Kraljevstva.

Potrebno je u ove dane zastati i zapitati se: što mi je činiti? Pogledati malo dublje u svoj život, svoje odnose prema bližnjima, svoj kršćanski život. Ne ostanimo na običaju koji ne mijenja naše živote! Proslijedimo svoj put i usmjerimo svoj život prema Bogu! U svjetlu naše vjere, u svjetlu Božje riječi naš život u svijetu dobiva novu dimenziju. Sve prožima ljubav našeg poslanja i pruža radost koja ostavlja trag u našim životima i životu naših bližnjih. Tako ćemo ispuniti svoju zadaću koju nam je Bog povjerio, ostvariti svoje poslanje.

2. DOŠAŠĆA – 8. prosinca 2024.

U točno određenom trenutku povijesti, u situaciji koja vapi za otkupiteljem, u Palestinu, malom djeliću velikog Rimskog carstva, počinje neposredna priprema na vrijeme spasenja po Ivanu Krstitelju.

Povijest spasenja, Božji plan spasenja ljudi, odvija se u prostoru i događajima ljudske povijesti, ali s velikom razlikom, da ta povijest nije ista i jednaka ovoj ljudskoj povijesti. Pojavak Ivana Krstitelja je, mogli bismo reći, uvod u djelo spasenja, dolaskom obećanog Mesije.

Vremenski podatci koje Luka navodi u ovom tekstu su u stilu Biblije, osobito proročkih knjiga. Često ćemo čuti na početku proročkih knjiga: i dođe mi riječ Gospodnja u doba toga i toga kralja… bilo je to 28. godine poslije Kristova rođenja.

Nakon velikog perioda šutnje, jer više stoljeća nije bilo proroka do tog trenutka 15 godine vladanja cara Tiberija… možemo zamisliti koja je to novost bila i stoga ne čudi da je veliko mnoštvo sa svih strana dolazilo vidjeti  i čuti Ivana…

Ivan je glas, odnosno glasnik, koji prima riječ u pustinji, a zatim je prenosi i poziva u cijeloj Jordanskoj okolici.

Ivan je onaj koji priprema put Mesiji i najavljuje što će se uskoro dogoditi. Prema primjeru kako su stanovnici pojedinih predjela trebali popraviti put kada bi neki kralj ili velikodostojnik trebao prolaziti, tako i Ivan glasnik pripravlja put. Navodi se proroštvo Izaije. Izaija promatra procesiju koja dolazi iz Babilona i Bog vraća svoj narod u slobodu. Ovdje tekst dolazi u drugačijem ozračju: Ivan je glas koji viče u pustinji. Onaj koji dolazi jest obećani Mesija. Put koji treba pripraviti je moralne, duhovne naravi: potrebna je pokora, obraćenje Bogu, oproštenje grijeha. Koji divni zahvat: put kroz pustinju, odnosno promjena i obraćenje srca.

Ivan poziva na krštenje i obraćenje: usmjeriti svoj pogled prema Bogu, prema Božjoj riječi. Obraćenje treba biti iskreno i voditi promjeni života. I svaki će čovjek, svako tijelo vidjeti spasenje. I Ivanovo poslanje i njegovo propovijedanje jest znak za sva vremena.  Za Božje spasenje treba pokorom pripraviti put.

Vrijeme Došašća je upravo poziv na promjenu našeg pogleda i perspektive kojom zahvaćamo svoj život i svoj odnos prema Bogu.  Vrijeme da mislimo na Boga i da njegova riječ nađe mjesto u našem srcu. Budi uz riječ, razmatraj riječ kako bi mogao i ti biti svjedok i glasnik te riječi.

1. DOŠAŠĆA

Za nas kršćane vrijeme je dar, vrijeme je milost, prilika da ostvarimo naša očekivanja i naše čežnje. Pred nama je tako kratko, ali dragocjeno vrijeme od 23 dana došašća. Otvara nas za susret, ne bilo kakav, nego uvijek jedinstven i poseban s Isusom, koji je došao u naš svijet i vezao se sa svakim čovjekom.

Ali, kao što je uobičajeno u našem životu u pogledu poznatih stvari, događanja, uvijek smo u opasnosti da to vrijeme proleti, a da se ništa u našem životu ne dogodi.

I vrijeme došašća krije u sebi tu opasnost, iz godine u godinu smo toga sve više svjesni. Posebno zbog prodora tzv. Adventa koji se događa po trgovima naših gradova. Isus je tako jasan u evanđelju koje čitamo na prvu nedjelju došašća. Pazite na se… dobro promotrite način na koji živite… osobito pazite na svoje srce da ne oteža… kako je to brižno sa njegove strane… može nas pozvati samo, a na nama je da ne otežamo svoje srce.

A čime to otežavamo, koji to nepotrebni teret stavljamo u svoje srce, svoj život? Upravo veliki teret za naše srce jest samo briga za ovaj naš tjelesni život, koji je onda u opasnosti da prelazi u traženju sreće u ono što čovjeka na trenutak opušta, čini ga raspoloženim, a sutra ga onda više boli glava i osjeća se loše. Pazite na se, opominje Isus, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti i pijanstvu i životnim brigama.

 … da ne oteža srce. O kako čovjek malo bdije i pazi što ulazi u njegovo srce. A to donosi teret, nezadovoljstvo. Srce oteža našim riječima kojima rušimo i kvarimo naše odnose. Onda se želimo pred drugima opravdavati, te upadamo u ogovaranja. I stalno u krugu jedne borbe i mučenja čemu se ne nazire kraj. Srce oteža loše korištenim vremenom, kad se navučemo na mobitel, internet, serije… oteža srce kad se upušta u kocku, igre na sreću…

Srce oteža kad ga hranimo površnim, prolaznim…

Pazite na se… Isus nas poziva da bdijemo, da pazimo čemu otvaramo svoje srce i čime ga punimo. Poziva nas da bdijemo nad svojim izborima i odlukama koje je potrebno svakodnevno činiti.

Isus nas poziva da molimo. Moliti znači hraniti dušu, hraniti srce Božjom blizinom. U molitvi postajemo smireni, ispunjeni svjetlom i radošću koju nam samo Bog može podariti. Da, kad molitva ispunja srce ono se pomlađuje, postaje lakše, razigrano, poletno i sretno.

         Evo nam divnog vremena, u kojem otvaramo vrata srca jedinom našem Gospodinu. On nas jedini neće opteretiti, jer nas poziva: dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. On nam se jedini nudi da idemo s njim kroz život, jedini koji daje život u izobilju. On je dobri Pastir koji se brine za nas, on je istinski trs koji nam daje sokove života, On nam daruje svoga Duha, izvor žive vode koja struji u život vječni.

I kako da mu ne otvoriš vrata srca? I kako da ga ne dočekaš?  I kako da ga ne primiš? I kako da ne tražiš vrijeme da čim prije boraviš s njim? I kako da ga ne ljubiš?

         I molimo: „daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava:

                             Po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči

                             Ljubiti vječna nebeska dobra“.

  ( popričesna molitva 1. Došašća )

KRIST KRALJ – 24. studenoga 2024.

Blagdan Krista Kralja uveo je u liturgiju Crkve Papa Pio XI. U vrijeme poslije prvog svjetskog rata, kada su nastale velike promjene u društvu i među narodima, papa je htio staviti pred oči svijeta Krista Kralja svega stvorenja, koji povezuje ljude i stvara bratstvo među ljudima. Malo kasnije ova svetkovina dolazi na kraj liturgijske godine i početak adventa. 

Kruna i vrhunac crkvene godine je Svetkovina Krista Kralja u kojem se naviješta i dolazak Sina čovječjega u slavi, njegovo kraljevstvo neće imati kraja. No, on je sasvim drugačiji kralj, daleko od ljudskih predodžbi i zamisli. Evanđeoski odlomak današnje svetkovine iz evanđelja po Ivanu upravo nam to želi poručiti. Isus se nalazi pred Poncijem Pilatom, rimskim upraviteljem, pred kojim se vodi proces. Ivan nam donosi razgovor Isusa i Pilata, a središnje pitanje je upravo „je li Isus židovski kralj?“ Upravo takvu optužbu su stavili glavari naroda. 

Isus ne odgovara odmah na pitanje, nego smireno i suvereno postavlja Pilatu protupitanje: je li to on tako misli ili ponavlja što su drugi rekli? Isus se ne postavlja kao zatvorenik, nego kao onaj koji vlada sigurno situacijom. Pilat pomalo s gorčinom iznosi da su mu to rekli oni koji su Isusa predali njemu, ali on ne zna što je Isus učinio i zašto je optužen, te želi čuti od Isusa. Pita ga: što si učinio?  Isus se vraća na pitanje i govor o kraljevanju. Njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta. Jer, da je njegovo kraljevstvo od ovog svijeta ne bi došlo do ove situacije, jer Isus mirno stoji pred upraviteljem. Isus kaže da njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta. Ono ima svoju novu logiku, koja nema izvor u ovom svijetu. Isus dolazi iz drugog, božanskog svijeta.  Na to Pilat upitno izražava: Ti si dakle kralj! Isus potvrđuje ono što Pilat reče: ti kaza: ja sam kralj. Isus nastavlja dalje govoreći da je upravo to razlog zašto se rodio i zašto je došao na ovaj svijet. On je poslan od Oca i uzimajući ljudsko tijelo  želi spasiti sve ljude, očitovati ljudima istinu o Bogu Ocu, o njegovoj silnoj ljubavi prema ljudima. Isus i Pilatu stavlja pred oči da se opredijeli za istinu: je li spreman dati život ili oduzimati život? Ali, Pilata ne zanima istina nego moć. 

 Isus na kraju izriče jednu veoma važnu rečenicu: tko god je od istine, sluša moj glas. Ovaj razgovor Isusa i Pilata završava rečenicom koja je pomalo neobična. Ako Isus naviješta istinu o Bogu, ako je došao posvjedočiti za istinu onda bi jednostavno ta rečenica glasila: tko god sluša moj glas je od istine!

Isus pak kaže „tko je god od istine sluša moj glas!“  Isus na taj način ističe božansku inicijativu pokazujući da je za slušanje i prihvaćanje dubine Božjeg otajstva potrebno božansko djelo naviještanja istine, koje se može prepoznati u Isusovim riječima. Zapravo želi istaknuti da samo onaj koji vjeruje u Isusa i koji je „nanovo rođen odozgor“ može slušati i prihvatiti istinu. Isus na drugom mjestu reče da nitko ne može k njemu doći, ako ga ne privuče Otac nebeski. To je istina da Bog želi spasenje svakog čovjeka i ono je plod Božjeg nauma kojim želi da njegovo kraljevstvo zahvati svako ljudsko srce. To nam tako jasno poručuje i današnja svetkovina Krista Kralja svega stvorenoga. 

I nama se postavlja ovo pitanje i traži naš odgovor: jesmo li od istine koja odzvanja u riječima Krista Kralja, koje je potvrdio na kraljevskom tronu drveta križa! Krist koji stoji pred Pilatom i koji spremno i dragovoljno ide u smrt poziva i nas da budemo spremni davati svoj život za druge a ne drugima vladati. Tako služeći braći postajemo graditelji Isusova kraljevstva pravde, ljubavi i mira. 

33.  kroz godinu – 17. studenoga 2024.

Nalazimo se u pretposljednjoj nedjelji liturgijske ili crkvene godine. Evanđelje po Marku u 13 poglavlju donosi veliki Isusov govor o eshatološkim, posljednjim stvarima koje će doći ili kako to uobičajeno mi kažemo svršetak svijeta. Odlomak nam govori o dolasku Sina Čovječjega. Riječi su dosta zbunjujuće, i koliko god govore o nekim datostima koje će se zbiti, kao znakovi tog dolaska, sve ostaje otvoreno jer je govor „u one dane, nakon one nevolje“.  U opisu ovih nevolja evanđelist se služi slikama apokalipse, koja je bila poznata njegovim suvremenicima. Te slike govore o kraju povijesti i svijeta. Kao na početku stvaranja  spominje se sunce, mjesec i zvijezde. Također slika Sina čovječjega koji dolazi na oblacima preuzeta je iz Knjige Danielove.

Pred ovim događanjima kršćani se mogu postaviti na dva načina: sa strahom ili s vjerom i velikim pouzdanjem u Krista i njegovo Kraljevstvo koje će trajati zauvijek. Taj „kraj“ za vjernike znači sjedinjenje s Kristom, njegovu pobjedu nad zlom i smrću. Već njegovo Uskrsnuće označava njegovu pobjedu, ali potpuno sjedinjenje dolazi na kraju povijesti i svijeta, te sud koji će na kraju biti. Njega ne smijemo isključiti iz svojih razmišljanja.  Tu se nalazi izvor nade za kršćane, koji su svoj život vezali uz Krista i unosili svjetlo njegova evanđelja u ovaj svijet. Isus stoga jasno kaže: sve će uminuti, nestati i proći, ali ono što ostaje jest njegova riječ. Upravo taj pogled na ispunjenje Kristovih riječi potiče kršćanina da sada, danas, u ovom vremenu živi to otajstvo. U ovom vremenu je vrijeme odluke i opredjeljenja za kršćanina. U ovom vremenu živi nadu ponovnog Kristovog dolaska. Njegova snaga  jača nadu, i donosi mir usred znakova i nevolja vremena.

32. kroz godinu – 10. studenoga 2024.

Prošle nedjelje smo razmišljali o najvažnijoj zapovijedi ljubavi, prema Bogu i bližnjima. Osobito je naglasak bio svim, čitavim srcem, svom dušom, svom snagom… Kako je to moguće i je li uopće moguće? Današnje evanđelje nam upravo donosi odgovor. To nije neki izmišljeni odgovor ili preporuka koju nam Isus želi staviti na razmišljanje, nego je to stvarni događaj koji Isus zapaža, vidi i zove svoje učenike/ čitatelja da i oni vide i prihvate taj način ljubavi i pouzdanja u Boga čitavim svojim bićem. Stavlja im pred oči jednu siromašnu udovicu. No, prije toga Isus želi također ukazati na pogrešan način odnosa prema Bogu i upravlja žestoke riječi protiv pismoznanaca.

Pismoznanci. Isusove oštre riječi su upućene prema pismoznancima. To su ljudi koji dobro poznaju Sveto pismo, Zakon. No, oni ne idu dalje od znanja i spoznaje. Sve što dalje čine jest vidljivo, površno i radi svoje slave. Isus je osobito isticao i kritizirao njihovo licemjerje. Sve je usmjereno na ispraznu vanjštinu, bez odnosa prema Bogu. U današnjem evanđelju Isus započinje govor mnoštvu: čuvajte se pismoznanaca! Oni su učitelji Zakona, a pogrešno postupaju, stoga je potrebno imati otvorene oči. Ne slijediti ih. Njih zanima njihov ugled, da budu zapaženi. Nose posebne „duge haljine“, vole da ih ljudi pozdravljaju po trgovima. Žele prva mjesta u sinagogama, također posebna mjesta na gozbama. Dakle, sav svijet se treba vrtjeti oko njih. Oni su nešto posebno. Oni ne služe Bogu, oni se Bogom služe za svoju korist. Osobito Isus upozorava na njihovu pohlepu u pogledu nesretnih udovica, koje ne zastupaju pravilno već uzimaju njihove posjede. 

Udovica – prava učenica. U predvorju hrama nalazilo se 13 mjesta gdje su ljudi ubacivali novac za potrebe hramske riznice. Isus je sjedio nasuprot i promatrao kako ljudi ubacuju novac. Mnogi bogataši bacahu mnogo. I tada se pojavljuje jedna siromašna udovica koja je ubacila dva sitna novčića, nešto tek što ima svoju malu vrijednost. Isus to zapaža i „zove svoje učenike k sebi“. Želi učenike/čitatelje poučiti:  „Doista( ovdje je riječ  u izvorniku amen ) ova je sirota udovica ubacila više od svih… ona je ubacila sve što je imala, sav svoj žitak“. Ovdje nailazimo na odjek najvažnije zapovijedi o čemu je bilo govora prošle nedjelje. Ovaj ”amen“ koji Isus stavlja na početak rečenice ukazuje uvijek na nešto veoma važno što želi objaviti. Udovica je osoba siromašna duhom koja sav svoj život stavlja i oslanja na Boga. Ovaj događaj se nalazi ispred navještaja Muke, te otvara put učenicima da u tom svjetlu promatraju Isusovo potpuno predanje Ocu i njegovu ljubav prema ljudima, za koje će dati svoj život. 

            Za kršćanina je uvijek prisutna velika opasnost da se evanđelje svede  na neki „moral“, na skup propisa i zabrana. Tu se krije velika opasnost da sve ostane na onom izvanjskom, što je lako učiniti a na poseban način dati, osobito ako čovjek nešto ima, što Isus upozorava o davanju iz suviška. No, naš dar treba nositi ljubav, koja je besplatna, koji ništa ne traži, nego se raduje u tom odnosu koji se živi. 

Svi sveti – 1. studenoga 2024.

Opis blaženstava u pozadini ima objavu Zakona na Sinaju. Ta slika postaje ispunjenje jer Isus Krist predstavlja konačno tumačenje Zakona Božjeg. To je put koji vodi di sreće i punine života koju želi i čovjek a koju na poseban način bog daruje. Zato se u svakom blaženstvu ponavlja ta riječ „BLAGO” u prvom djelu, a u drugom djelu dolaze okolnosti i uvjeti kako postići blaženstvo. Ono što blaženstva žele postići i na što usmjeruju svakog čovjeka jest Kraljevstvo Božje. Na taj način blaženstva su navještaj nade, jer sve okolnosti života, pa i one najteže mogu postati prilika Božje milosti i spasenja.

            Blaženstva nisu neka moralna preporuka, već u sebi odražavaju put Isusa Krista, kojeg vjernici nasljeduju. On je bio siromah, on je bio progonjen i raspet, on je kušao žalost i boli, on je bio ponizan, on je milosrdan, on sjedi s desne Ocu i zagovara za čovječanstvo. Zato nam Svetkovina Svih Svetih stavlja pred oči sliku ”novog“ čovjeka ”uskrslog s Kristom” koji postaje sposoban proći kroz smrt.

Siromasi u duhu. U ovom prvom blaženstvu ne radi se o ekonomskom i materijalnom siromaštvu. Ono upućuje na nutrinu čovjeka. ”Siromašan” je onaj koji je svjestan da se sam ne može spasiti, te sve svoje pouzdanje stavlja u Boga, u kojem već sada može živjeti otajstvo Kraljevstva Božjeg. 

Plač – ožalošćeni. Mnoštvo je razloga našeg plača i žalosti: bolest, smrt drage osobe, grijeh… I takve situacije mogu po milosti i Božjoj prisutnosti biti sredstvo utjehe. Ovdje na zemlji u ograničenom obliku, a u vječnom životu Bog će ”otrti svaku suzu s očiju”!

Blagost. Odbija se svaka vrsta nasilja i prihvaća stvarnost života i kad nešto nedostaje, o čemu govori prvo blaženstvo. Onima koji su blagi obećano je baštiniti zemlju, tj. imati trajno boravište, što je simbol plodnosti i punine.

Pravednost. Glad i žeđ su osnovne potrebe čovjeka. Jednako tako i pravednost jest prvotna potreba. Ali, ne pravednost u našem uobičajenom smislu riječi, dati svakome što mu pripada. Pravednost ovdje označava vršenje volje Božje. Osoba koja je žedna i gladna pravednosti zna da to nije u njezinoj moći i stoga gorljivo čezne za tim darom. Ovo u sebi krije i poziva na put svetosti.

Milosrdni. Ovo blaženstvo upućuje na stvarnost Božjeg oproštenja. Samo onaj kojemu je oprošteno shvaća što znači biti milosrdan prema drugome. Poziv da širimo milosrđe, pokazujemo suosjećanje sa slabima i blagost prema grešnicima.

Čisti srca. Blaženstvo obećava gledati Boga. Ono upućuje na kontemplaciju, tj. poniranje u molitvi prema Bogu. Izlažući svoje srce Bogu, koje Bog čisti i omogućuje gledanje poput učenika iz Emausa. Takvo srce trajno teži sjedinjenju s Bogom. 

Mirotvorci. Isus Krist je kralj mira, daruje svoj mir na poseban način, ne kao što ga svijet daje. On ostvaruje taj mir svojim tijelom i svojom krvlju, kada je pomirio svijet. Ovo blaženstvo obećava da će biti sinovi Božji oni koji žive ljubav Kristovu, koji promiču pomirenje i opraštanje, prema svim ljudima, štoviše i prema neprijateljima. 

Progonjeni. Blaženstva završavaju s najavom progonstva i smrti zbog vjernosti Kristu. On sam je prošao taj put. I mnoštvo Kristovih učenika završilo je svoj životni put s mučeništvom. Nisu gledali na svoj život i spas na kratko vrijeme nego su gledali na Krista i vječni život s njim. Tako su dali svoje svjedočanstvo za pravi život i blaženi život koji nam Krist daruje. 

30. kroz godinu – 27.listopada 2024.

JERIHON je posljednje mjesto na Isusovu putu prema Jeruzalemu. Grad Jerihon nalazi se 30 km udaljen od Jeruzalema,  250 m ispod razine mora i predstavlja ključnu točku koja iz Galileje omogućuje prolaz kroz Judeju te vodi prema pustinji Negeb i Mrtvom moru. Njegovi ambijentalni uvjeti i bogatstvo vode čine ga pravom oazom u pustinji. Etimologija imena Jerihon nije potpuno jasna, ali se povezuje s hebrejskom riječi koja označava mjesec. Prema pripovijesti iz Jošuine knjige  Jerihon je bio prvi grad koji je Izrael osvojio kada je ušao u zemlju.

Dok Isus namjerava napustiti Jerihon, evanđeoski odlomak uvodi jedan lik, precizno navodeći njegovo ime (obično se ne navode imena onih koji se ozdravljuju, usp. Mk 5,22): Bartimej, sin Timejev. Opis scene stvara suprotnost između Isusa koji je u  pokretu, kojeg slijedi mnoštvo, i nepokretnog stanja slijepca, koji sjedi uz put.  On je poput promatrača koji ostaje daleko od pozornice dok mu život prolazi pored njega. Također je obilježen svojom ovisnošću: budući da je siromašan, ne može preživjeti bez milostinje, bez vanjske pomoći. Slijepac je konačno marginaliziran od društva i ne može pristupiti kultu (Lv 21,18). Dakle, on nije samo lik u kojem se mogu prepoznati osobe s nekim oblikom invaliditeta, već, u duhovnom smislu, i slika svih onih koji «iako vide, ne vide» (usp. Mt 13,14), koji nemaju pravu mudrost, koji pate ne znajući razlog, koji ne poznaju put kojim trebaju krenuti ka životu. 

Slijepac je čuo da Isus Nazarećanin prolazi i da se nalazi u njegovoj prisutnosti, zato počinje vikati iz svega glasa. Bio je uporan da su ga drugi počeli ušutkavati. Njegov zaziv je bio: Sine Davidov, smiluj mi se! To je zaziv u sebi upućivao na ispunjenje dolaska očekivanog Mesije.  Na njegovo zazivanje i glas u kojem prepoznaje nadu i pouzdanje i vjeru ovog čovjeka Isus ne okreće glavu. Poziva da ga dovedu do njega. Isus ga želi pokrenuti te ga pridižu i dovode njemu. Isus ga pita: što hoćeš da ti učinim?  Ne smijemo previdjeti prije molbe i želje da progleda, odnos kojim ovaj čovjek želi pristupiti Isusu: Učitelju moj! Pokazuje na želju za blizinom, za onim koji će ga voditi u život, te stoga ga i želi vidjeti. Isus nagrađuje njegovu vjeru i pouzdanje: Isus ga vraća u život, stavlja ga u pokret. Prekida se njegovo stajanje i sjedenje kraj puta. On svoj život sada stavlja u pokret i ide za Isusom. 

Svi se možemo poistovjetiti s Bartimejem. Mnogi su danas kraj puta, u nemoći, traže pomoć. Dani život pokraj mnogih prolazi, ne traže svjetlo i novi pogled pored zdravih očiju. Današnje evanđelje nas potiče na traženje novog pogleda koji nam Isus donosi. Svjetlo vjere može obasjati najtamniju stvarnost našega života i pružiti novu nadu. Mnogi stoje pored puta i nisu spremni vikati i tražiti pomoć od Gospodina, nego se muče u svojim teškoćama ne tražeći izlaza. Ohrabrimo takve i dovodimo ih Isusu. On je svjetlo koje obasjava naš put i život. On nam daruje puninu života. Ta stoga je i došao da nam dadne život u izobilju. 

29. kroz godinu – 20.listopada 2024.

Ulazimo u posljednje nedjelje liturgijske godine. Božja riječ nas potiče na razmišljanje o posljednjim stvarima. No, prije svega nam stavlja pred oči Isusovu ljubav do kraja i njegovu žrtvu otkupljenja, koja nam pokazuje tko nam donosi puninu života vječnoga.

Dok Isus i treći put naviješta svoju muku i smrt, njegovi učenici teško izlaze iz razmišljanja ovog svijeta. Ivan i Jakov, sinovi Zebedejevi,  pristupaju smjelo pred Isusa i od njega bez ikakva okolišanja traže: daj nama dvojici prva počasna mjesta u tvojoj slavi, u tvojem Kraljevstvu! Isus ih ne odbija nego želi s njima započeti dijalog. Ipak im na početku kaže da ne znaju što traže. No, želi im pojasniti koji put vodi do njegove proslave i proslave njegovih učenika.

Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Pojmovi koji označuju muku i trpljenje, Isus promatra ono što ga uskoro čeka. Oni izražavaju spremnost i kažu da mogu. Dok Isus govori za sebe u sadašnjem vremenu, što se događa sada za njega, učenicima govori u budućem vremenu, u kojem će oni piti čašu i biti kršteni.  Isus potvrđuje da će to oni i učiniti, ali ipak prva mjesta su za one kojima je to pripravljeno, tj. ono što je Božja volja i Božji plan odredio.

No, tada dolazi do još jednog preokreta. Uključuju se ostala desetorica učenika koji su puni gnjeva na Ivana i Jakova. Nije nam poznato iz kojeg razloga: jer su zavidni što i oni to traže, ili su bijesni što su uopće tako nešto od Isusa tražili? Stoga, Isus u tom trenutku upućuje veoma važnu poruku svim učenicima, nekoć i danas. Isus kaže da u ovom svijetu postoje vladari koji drže druge ljudi u pokornosti i njima vladaju. Među vama, mojim učenicima, nije tako! Takvo pravilo ne vrijedi. Za biti prvi potrebno je biti posljednji. Isus stvari ovoga svijeta stavlja suprotno. Njegovo Kraljevstvo nije od ovog svijeta i pravila ovog svijeta ne vrijede za njegove učenike! Najveći je onaj koji poslužuje! Prvi je sluga svima! Zašto? Jer sam Isus, koji poziva svoje učenike da ga slijede, nije došao da mu drugi služe, nego da služi i da svoj život dadne kao otkupninu za mnoge. U tom je veličina: služiti drugima, služiti životu! Sve je u pogledu nasljedovanja Isusa i na koji način trebamo biti Isusovi učenici.

28. kroz godinu – 13. listopada 2024.

U 10 poglavlju evanđelja po Marku Isus na putu prema Jeruzalemu poučava o vrlo važnim stvarnostima ljudskog života. Prošle nedjelje smo razmišljali o ženidbi, danas o bogatstvu, zatim će biti govora o prvim mjestima i konačno Isus liječi jednog slijepca, te time ukazuje na duhovni novi pogled koji nam on donosi.

Pripovijest o bogatom mladiću, premda se ne može baš očito vidjeti da se radi o mladiću, prekrasna je zgoda na putu prema Jeruzalemu. Izlazeči iz kuće i nastavljajući svoj put dotrči netko, klekne i zapita:“Učitelju dobri što mi je činiti da baštinim život vječni? Za razliku od farizeja i pitanja o ženidbi, što je značilo kušanje Isusa, ovaj čovjek prilazi pozitivno s dobrom nakanom prema Isusu.  Ovaj čovjek živi korektno. Ispunja sve Božje zapovijedi, ali u sebi osjeća nešto više dok sluša o Isusu i njegovim riječima. Zato mu prilazi i to na koljenima. On sve ima ali, nije zadovoljan, njegovo srce nije mirno. Traži, želi otkriti što još treba činiti da bude ispunjen i ostvaren da može baštiniti život vječni. Isus ga upućuje na vršenja zapovijedi. One su put prema vječnom životu. Isus samo navodi zapovijedi koje se odnose na ljude a ne spominje se Božje ime. Čovjek je malo iznenađen odgovorom, kao da je očekivao nešto više, jer je rekao da je to sve vršio od svoje mladosti  ali nije zadobio vječni život. Odgovor je sve sam to ja čuvao od mladosti!

Zato Isus prilazi još bliže njemu. Pogleda ga, svojim posebnim pogledom i zavoli, kaže evanđelist. I zatim Isus direktno i snažno zapovijedi: idi i što imaš prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom! Koji šok! Koja tišina?! On se samo smrkne i ode žalostan jer imaše veliki imetak. Isus je želio njegovo stanje pokrenuti, izvući ga iz njega i staviti u pokret: idi… Ovaj korak na koji Isus poziva ne sadrži samo odreknuće nego donosi blago na nebu! Isus traži da osoba bude slobodna kako bi netko mogao postati njegov učenik. Tako da na kraju vidimo gdje se nalaze zapovijedi koje se odnose na Boga, a koje nisu spomenute na početku evanđelja. Izbor slijediti Isusa postaje  način pripadanja Bogu do kraja, odričući se idola ( novca i bogatstva ). Tako život vječni se ne postiže na temelju nekih djela koja vršim nego je plod mog odnosa prema Bogu, prema Isusu i njegovoj riječi. Iz tog odnosa onda se rađa pravilan stav prema svim materijalnim stvarima. Ako je srce puno stvari i ne ispušta ih lako, onda takvo bogatstvo postaje opasnost, postaje prepreka da Bog ima prvo i pravo mjesto u životu. Tko je nutarnje slobodan od svih navezanosti ovoga svijeta, može otkriti svoju pravu vrijednost: Bog ga oblikuje i ispunja svojom slavom. Takvo srce i lice neće biti žalosno, štoviše ispunjeno radošću koja ne prolazi.

27. kroz godinu – 6. listopada 2024.

Na putu prema Jeruzalemu Isus susreće pojedince i skupine. Prati ga uvijek mnoštvo ljudi. U svemu tomu je prigoda za Isusa naviještati Kraljevstvo Božje. U pojednim susretima, pitanjima iz konkretnog života unosi novo svjetlo u srca ljudi.

            Današnje evanđelje nam donosi jednu kušnju koju Isusu postavljaju farizeji. Žele ga iskušati u pogledu ženidbe. U Isusovo vrijeme pitanje rastave je bilo posve normalna stvar, samo je bilo pitanje blažih ili strožih razloga  koji bi doveli do rastave. Htjeli su vidjeti na čijoj je strani Isus!

            No, Isus ne odogovara školski na to pitanje potvrdno ili niječno, nego svojim protupitanjem usmjeruje razgovor na drugu razinu: Ne polazi od zakona i zakonskih mjera nego od početka, od Božjeg plana spasenja: što vam je Mojsije o tom zapovjedio? Odgovorili su da je dopustio napisati otpusno pismo, te tako omogućio rastavu. Isus utvrđuje da je to došlo zbog okorjelosti srca, te je Mojsije dopustio napisati otpusno pismo. Ali, u početku nije bilo tako! Te Isus navodi riječi iz Knjige Postanka koja kaže: … i njih dvoje bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Nerazriješivost ženidbe dakle ima svoj temelj u Božjoj stvarateljskoj volji. Opiranje toj volji je tvrdoća srca koju Isus podvlači Židovima. Upravo je ovaj Biblijski tekst iz Knjige Postanka prvo čitanje današnjeg misnog slavlja. Otkriva nam svu ljepotu Božjeg stvaranja, njegove brige i njegove ljubavi za čovjeka. Predivan je to tekst koji izriče jednako dostojanstvo muškarca i žene, njihovu upućenost jedno na drugo, njihovu međusobnu komunikaciju. Bog koji je sve dobro stvorio, vidi da jedno dobro nedostaje: da čovjek ne bude sam! Nije dobro da čovjek bude sam! Ništa od stvorenih stvari i životinja ne može nadomjestiti tu prazninu i manjak komunikacije. Izraz kojim se označava ta pomoć čovjeku znači da čovjeku nedostaje netko tko će stajati njemu nasuprot, s kim će moći razgovarati i ostvariti puninu svog života. Rebro treba shvatiti u svom simbličkom značenju. Ono ukazuje na jednakost muškarca i žene, s istim pravima i dužnostima. Pojam rebra u hebrejskom znači život. 

            Završetak današnjeg evanđelja nam opet stavlja djecu za primjer. Upravo djetinje povjerenje i prihvaćanje potrebno je u pogledu svega Božjeg stvarateljskog plana, pa tako i nerazriješivosti ženidbe. Božja stvarateljska ljubav je u korjenu ženidbe: što Bog združi, čovjek nek ne rastavlja! Vjera jest prihvaćanje Boga i njegove riječi u svoj život. Vjera nije plod zakona, nečeg što se dopušta ili zabranjuje, nego živi odnos u vjernoj ljubavi prema Bogu! Tko živi taj odnos ljubavi prema Bogu i trudi se po njemu ostvariti svoj životni put taj živi i svoj odnos prema bračnom drugu. Taj je duboko svjestan koliko Bog svoje ljubavi upravo daruje po osobi s kojom se živi i stvara budućnost. Takve osobe osjećaju radost i sreću života, jer uistinu nije dobro da čovjek bude sam!  

Vidimo i na ovom primjeru života u obitelji jednako tako Isusov poziv da ga se slijedi: potrebno je prije svega ostaviti, ostaviti oca i majku, te se sjediniti s bračnim drugom. Na taj način se svjedoči Božji plan za čovjeka i njegova suradnja u stvaranju svijeta, koji se i danas nastavlja. Premda kod nekih obitelji ovaj plan nije ostvaren, Božji poziv uvijek ostaje kao i njegova vjerna ljubav prema čovjeku. 

25. kroz godinu – 22. rujna 2024.

Isus poučava svoje učenike, na poseban način želi ih uvesti u otajstvo njegova puta prema Jeruzalemu. O tome govori u više navrata. Ali, učenici nisu spremni razumjeti njegove riječi, i kako u današnjem evanđelju kaže Marko da ih je bilo strah pitati ga. Isus zna što znači put prema Jeruzalemu stoga priprema i sebe i svoje učenike. I svaki put kad Isus govori o tome učenici su okrenuti prema nekim svojim zamislima. Evanđelist Marko kod ovog drugog navještaja Muke kaže da su učenici raspravljali o tome tko je najveći. Isus je znao što su oni raspravljali, ali želi ih poučiti, te im postavlja pitanje o čemu su raspravljali. I ostali su u tišini, bez riječi, jer dok je on govorio o svojoj muci oni raspravljaju tko je najveći.

            Isus stoga, polazi od želje učenika da netko bude najveći. Ali, postavlja sasvim drugačije mjerilo toga tko je najveći: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj“. On promatra sebe u svom darivanju za ljude, te u tom duhu poziva i svoje učenike. Da bi još jače istaknuo svoje riječi i pokazao jedan primjer, Isus uzima jedno dijete, nježno ga zagrli i pokazuje učenicima. Dijete u to doba nije imalo nikakve vrijednosti, bilo je nezaštićeno i ovisno o roditeljima.

            Isus preokreće naše predodžbe o vlasti, o moći i prvenstvu. Ta želja je u čovjekovu srcu duboko prisutna. Ljudi traže svoje mjesto, traže svoj položaj. No, Isus ne želi da ljudi imaju svoje mjesto, svoje prvenstvo i svoju sigurnost, on poziva da se pronađe pravi put. I upravo put prema Jeruzalemu on će pokazati kao put za svoje učenike. Dati svoj život za druge, darivati i posluživati u radosti i slobodi. Osloboditi se trajne napasti koja nas obuzima svaki dan da budemo iznad drugih, da nešto značimo i da smo jači i veći od drugih. Drugi je moj brat a ne protivnik s kojim se borim da bi ga porazio. Život služenja ostavlja lijepi trag sužvota gdje svi imaju svoju vrijednost i svoju veličinu, svatko na svoj način. I osobito ako se to čini s radošću daje poseban čar našem životu. Slijedimo Isusov put, radosno i hrabro!

23. kroz godinu – 8. rujna 2024.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije najavljuje djelovanje Mesije: „sljepačke će oči progledati, tad će hromi skakati kao jelen, njemakov jezik će klicati“ ( Iz 35, 5-6).

A evanđeoski odlomak donosi nam ozdravljenje jednog gluhog mucavca. Ne navodi se njegovo ime. Njega dovode neke osobe koje su sigurno čule za Isusa i njegovo djelovanje. Žele da Isus položi na njega ruke i da ga ozdravi. 

Isus prihvaća njihovu želju te prima čovjeka te ga izvede nasamo. Ovaj je čovjek živio izolirano od drugih, jer nije čuo niti je mogao razgovijetno govoriti. Isus ga sada još jednom odvaja od mnoštva. Tako na taj način želi uspostaviti poseban odnos s njime. Ozdravljenje se događa gestama i na kraju riječju. Isus stavlja prste u njegove uši. Zatim pljuvačkom dotiče njegov jezik.  A zatim slijedi ono što Isusa odvaja od svih liječnika jest njegov pogled upravljen u nebo, njegova molitva. Te riječ koju izgovara i koja donosi svoj učinak. Evanđelist navodi riječ na aramejskom jeziku: Efata – što znači otvori se! Ovdje treabamo zapaziti jednu važnu činjenicu. Isus dodiruje njegove uši i njegov jezik. Tim slijedom Isus bi trebao reći „otvorite se“. Ovo u sebi nosi jednu veliku poruku koju nam donosi evanđelje. Radi se o čitavu čovjeku, njegovu tijelu i njegovu duhu, koji treba biti otvoren Bogu i njegovoj riječi. Ovo nas podsjeća na okupljanje kršćanske zajednice oko euharistije gdje se kršćani otvaraju Bogu i jedni prema drugima. Ovaj obred stavljen je i u  obred sakramenta krštenja, kojim se ulazi u trajni odnos s Bogom. Krštenik se otvara najprije primanju  Božje riječi a zatim ispovijedanju vjere na hvalu Bogu Ocu. Posve se otvara odnosu prema Bogu i iz tog odnosa slijedi njegov konkretan životni put. To je susret u kojem se čovjeku otvaraju novi horizonti.  Za to otvaranje potrebna je milost Božja, potrebno je imati nekoga tko će dovesti do Isusa. Sve se to ostvarilo. A mi kao krštenici gdje stojimo? Koliko smo gluhi za Božju riječ i istinski odnos prema njemu? A tek koliko smo nijemi u ispovijedanju njegove riječi? Blagdan je Marijina rođenje. Ona je divni primjer otvorenosti Bogu i još divniji u veličanju Boga i njegova milosrđa i dobrote. Neka nam bude trajno pred očima! 

22. kroz godinu – 1. rujna 2024.

Ponovno smo uz evanđelje sv. Marka. Pratit ćemo Isusov put, njegovo propvijedanje, susrete s ljudima. Razmišljat ćemo o Isusu koji nam kroz različite situacije otkriva pravo lice Božje, Božju milosrdnu ljubav i njegovu brigu za spasenje čovjeka. Današnja čitanja nas žele upozoriti na opasnost od legalizma, držanje izvana pravila i propisa, a što nas ne vodi do pravog susreta s Bogom, što ne rađa istinskim životom i čistim srcem koje voli Boga.

Prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona, poziva na ljepotu odnosa naroda i Boga, što će doći ako se istinski vrši ono na što Bog poziva i što će dovesti do blizine s Bogom, što će moći opažati i okolni narodi.

Poslanica Jakova poziva nas da prihvatimo usađenu riječ koja ima moć spasiti naše duše. Budite vršitelji, a ne samo slušatelji opominje sv. Jakov. Ta je riječ usađena u naše srce da može donijeti svoje plodove.

A Isus, učitelj srca, koristi jedno pitanje kojim ga optužuju farizeji i pismoznanci da pouči o pravom odnosu prema Bogu i o pravoj čistoći. Naime, Isusu prigovaraju jer jede kruh a da prije nije oprao ruke. Isus se poziva na proroka Izaiju, i izgovara ne baš ugodne riječi: ovaj me narod časti samo usnama, a srce mu je daleko od mene. Sve izvana se čini, izvršava, sve je kao po propisu zakona, ali nedostaje ono bitno. Srce je daleko, srce je suho. U čovjekovu srcu se odvija jedna trajna borba. Stoga, Isus želi svoje učenike pozvati na takav život, na novo srce koje će onda stvarati nove odnose prema Bogu i prema čojeku. Ne dolazi zlo u čovjeka izvana, nego iz čovjekova srca izlaze različita nedjela. Zato, je naše srce nemirno, nezadovoljno, prazno i suho, srce koje ne pozna duboku radost i sreću. U našim željama koje se ne ostvaruju, u našim težnjama za priznanjem i uspjehom ostajemo razočarani. U žeđi za srećom koju tražimo na krivim mjestima, postajemo razdražljivi, odustajemo, sve vidimo loše i crno.

Učitelj srca, naš Gospodin, poziva nas na čisto srce koje će znati zaustaviti sve ono što je štetno, škodljivo, što upropašatava naše odnose. Poziva nas da izgrađujemo čisto, radosno i Bogu otvoreno srce. Poziva nas da iz našeg srca dolazi na usne ono što nam Bog pruža, a da onda s usana prelazi u život. Ja i Ti u svoje srce puštamo ili ne puštamo druge osobe ili stvari. Možemo i pogriješiti, a onda možemo i ispraviti. Naše srce treba ozdravljati od rana, kako bi bilo zdravo i radosno. Naše srce treba reći „ne“ u pojedinim situacijama, a jednako tako uvijek biti otvoreno za ono dobro i lijepo. Možeš li naslutiti kako se ovdje otvara put novih i ljepših odnosa, u kojem Bog ima svoje povlašteno mjesto. Zastani… uđi u svoje srce… promatraj što je sve u njemu… on Učitelj srca uputit će te i voditi…vodi brigu o svom srcu… i uči od njegova srca koje nas toliko ljubi…

21. kroz godinu – 25. kolovoza 2024.

Kad je Isus učinio veliki znak s kruhom i ribama ljudi su bili oduševljeni. Tražili su ga i htjeli učiniti kraljem. No, stvari su se počele dobivati drugo usmjerenje kad je Isus htio protumačiti značenje tog čudesnog znaka i očitovati sebe kao Spasitelja, očitovati sebe kao kruh koji je s neba sišao za život svijeta. Isusovi slušatelji, veliko mnoštvo koje ga je oduševljeno pratilo, imali su svoje zamisli, imali su svoja čvrsta polazišta, i zato na kraju dolazi do napuštanja Isusa. Već u Nazaretu, prilikom svog nastupa u sinagogi Isus je bio svjestan da ga njegovi sunarodnjaci neće prihvatiti, štoviše da će se s njim obračunati. Isus to i najavljuje govoreći da će dati svoje tijelo za život svijeta.

            U Kafarnaumu u sinagogi mnoštvo mrmlja, odbacuje Isusove riječi i govore da je to tvrdi govor, tvrda besjeda, koja se ne može slušati. I odlaze svatko svojim putem. U tom trenutku Isus poziva i svoje učenike i postavlja im pitanje: Da možda i vi ne kanite otići? Isus je posve jasan. On od svojih riječi ne odustaje. Nije mu stalo do broja onih koji će ga slijediti, nego do istinske vjere koju želi probuditi u srcu svakog učenika. Isus ne želi one koji će ga pratiti bez odgovornosti, bez posljedica u svom životu. Isus ne želi podržavati samo jedan dio svojeg naučavanja koji bi ljudima donosio korist, nego cjelovito svoj život u darivanju do kraja. Veoma je znakovito da u ispovijesti naše vjere, u Vjerovanju koje molimo u svakoj svetoj misi, nema spomena Isusovih čudesa. Ali, je zato prisutna ispovijest utjelovljenja i otajstva spasenja po njegovoj smrti i uskrsnuću.

            Pitanje koje i danas svatko od nas treba primiti kao osobno upućeno. Možda smatramo da odgovor treba biti što prije jasan, potvrdan i siguran. No, Isusu je važno da prihvatimo ovo pitanje i da na njega životom odgovaramo. Da naš život bude traganje za odgovorom na ovo važno pitanje našeg povjerenja u Isusa i oslonca našeg života na njegovu riječ. Važno je da s Isusom idemo svojim životnim putem otkrivajući u njemu sve više istinu života, pravog i isitinskog.

            Danas ovo pitanje i naš izbor Isusa postaje tako važan. I danas mnogi glasno ili tiho napuštaju, ostavljaju Isusa. Osobito život onih koji bi po svojem pozivu trebali biti živa slika Isusova, ali zbog svojih slabosti to nisu, postaje sve veći problem u Crkvi u sadašnjem trenutku. Zato je važan moj osobni i istinski ostanak uz Isusa. Zato je važno blagovati Isusa. U svom srcu čuti i duboko osjećati glad za njegovim tijelom: tko blaguje ovaj kruh živjet će uvijeke. Kao što mi je potreban kruh za život mog tijela, da bi moj svakodnevni život što bolje funkcionirao, tako mi je potrebno blagovati kruh života koji mi Isus pruža, da bi imao život u punini. Isus neumorno ponavlja „tko jede ovaj kruh“, „tko blaguje tijelo moje“! To nije nešto što se čini jednom godišnje, ili s vremena na vrijeme! Isus želi trajno biti uz nas, sebe darivati, jesam li spreman i ja ostati uz njega? Jesam li spreman prihvatiti da je on ono jedino i najvažnije za moj život? I da ga želim ljubiti svojom krhkom ljubavlju…

20. kroz godinu – 18. kolovoza 2024.

Na početku govora o kruhu života evanđelist spominje da je blizu židovski blagdan Pashe. Evanđelist Ivan na poseban način želi posvjedočiti da je Isus novi Pashalni Jaganjac, koji će darivanjem svoga tijela u smrti na križu i svojim slavnim uskrsnućem omogućiti pobjedu nad smrću i dati život vječni. Isus u daljnjem govoru o kruhu ukazuje na euharistiju. Euharistija je konkretno mjesto, gdje vjerujemo u smrt i uskrsnuće Isusovo, gdje se povezujemo s Isusom, koji je umro za nas ali i omogućio nam vječni život. Ovaj tako snažni susret s umrlim i uskrslim Gospodinom događa se ako jedemo tijelo njegovo i pijemo krv njegovu.

            Čovjek održava svoj život hranom. Tu hranu on prima izvana, ona nije u njemu. Zato, Isus govori o sebi kao kruhu koji je s neba sišao, kao kruh za život svijeta, on je prava hrana za svakog čovjeka. I upravo preko euharistije se događa taj tjelesni susret u kojem se prima Isus, njegovo tijelo, on raspeti i uskrsli Gospodin. Dar koji se u tom susretu prima jest život vječni. Zato su crkveni Oci nazivali euharistiju kao „lijek besmrtnosti“ ( sv. Irenej ). Ta hrana postiže ono što obećava. Zato, Isus govori da je njegovo tijelo prava hrana i pravo piće. On je Božja istina koja se očituje svijetu.

            Blagovanje tijela Isusova donosi trajnu povezanost s  Isusom, što evanđelist Ivan osobito ističe izrazom „ostati u njemu“. To postaje prepoznatljiv znak za njegove učenike. Blagovanje tijela i krvi Isusove omogućuje svakom kršćaninu da živi „za Isusa“, da prima istinski život koji daje Isus. I taj nam život omogućuje puninu života s Bogom, vječni život.

            Zato nam Isusova riječ Tijelo je moje prava hrana i krv moja pravo piće potvrđuje neizostavnu potrebu blagovanja njegova tijela kako bismo imali život vječni i nadali se uskrsnuću u posljednji dan. Krist je jedini Spasitelj: čovjek da bi postigao spasenje treba posve Kristovu pomoć, njegovu hranu i preobrazbu. Isus u ovom evanđeoskom odlomku više puta ponavlja riječi: tko blaguje moje tijelo i pije moju krv imat će život vječni. To je njegova molitva. To je njegov žarki poziv kojim izražava svoju ljubav prema ljudima. To je darivanje njegova života za nas. On nam se daruje, ne traži ništa, on sam daje sebe kao hranu koja nam pruža život vječni. Zato i naši nedjeljni euharistijski susreti nisu obveza, dužnost nego ljubav i zahvalnost na daru. Oni su znak našeg zajedništva i jedinstva s Isusom, naša hrana bez koje ne možemo živjeti.

19. kroz godinu – 11. kolovoza 2024

Na Isusove rijči:“Ja sam kruh živi koji je s neba sišao“, mnoštvo koje je okupljeno oko Isusa koje Ivan naziva Židovi, počeli su mrmljati. Izraz koji je dobro poznat iz Starog zavjeta, na putu izlaska iz Egipta u obećanu zemlju. Izraz koji označuje nutarnje neprihvaćanje stvarnosti ili onog što Bog želi od svog naroda. Drugim i pravim rječima mrmljanje je znak nevjere.

            No, Isus se ne obazire na to nego želi sebe očitovati, objaviti. Upravo njegovi izričaji koji započinju s „Ja sam“ ukazuju na njegovo božansko porijeklo. Premda je u tijelu, on je dar neba, dar Oca koji želi objaviti svoju ljubav prema čovječanstvu. Njega je Otac poslao, da po njemu privuče sve k sebi i da im daruje uskrsli, vječni život.

            Tko god čuje i pouči se, taj dolazi k Isusu. On jedini zna tko je i kakav je Bog. I sve što možemo znati o Bogu, znamo od Isusa. On je došao dati ljudima život vječni, daje im hranu od koje se ne umire. Kruh koji su židovi blagovali bio je kruh za jedan dan, i svi su pomrli u pustinji. Ovaj kruh koji se blaguje ima u sebi božansku moć, tko njega jede ne umire.

            Isus u svom govoru ide korak dalje. Pojašnjava sada izričito o kojem se kruhu radi. Taj kruh jest njegovo tijelo: „kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta“.

Od riječi koju on govori od vjere koju traži u njegovo svjedočanstvo i nauk prelazi Isus na još teži i uzvišeniji put: prihvatiti njegovo tijelo kao kruh života. On je došao na ovaj svijet kao maleno dijete i postavljen u jaslice, kao hrana za život svijeta. Isus se sada objavljuje i pokazuje kakav će biti njegov svršetak: njegovo tijelo će biti darovano za sve ljude. On će umrijeti na drvetu križa, kako bi pobjedio smrt i ljudima omogućio život. Biološki život čovjeka, njegova ljudska narav podložna smrti propada i nestaje, ali snagom Kristove darovane ljubavi i njegova tijela kao kruh života naš život ne propada nego se preobražava na sliku njegovu. Zato, nam je uvijek pred očima Isusov poziv: tko jede od ovoga kruha, tko prima njegovo tijelo, taj će živjeti uvijeke.

            Kako je divno to Kristovo obećanje. On je uvijek vjeran. Budi i ti otvoren njemu i njegovoj riječi. Dopusti da te privuče njegova riječ, dopusti da te zahvati njegova ljubav, i da te polako preobražava,  da ti srce postane  svetohranište u kojem će on prebivati, i da imaš život. Ovdje je na djelu ljubav i darivanje do kraja, zato su pitanja i mrmljanje neprikladna. Jer, veliki je ulog darovanog tijela za život svijeta.  Živi s kruhom života i nadom života koji ne umire!

18. kroz godinu – 4. 8. 2024.

Živjeti život u punini težnja je svakog čovjeka. Ali kako? U našem traganju često smo sami, umorni. Ali, upravo traženje kruha koji daje snagu života uviđamo da to nije u našoj moći. To nam nedostaje. To nam je potrebno.

Isus nam prilazi. On je kruh života, on je kruh s neba darovan. Pravi kruh s neba daje samo Bog, jer za vječni život treba  božanska snaga i božanski kruh. Kolikogod Izraelci bili zahvalni za manu, kruh koji su imali na putu kroz pustinju, to je ljudski kruh. Kad su ga uzimali više vremena počeli su s buniti da im je dosta toga kruha.

Kruh Božji, kruh života koji nam Isus daje ostaje zauvijek. Taj kruh ne propada i tko ga jede neće ogladnjeti.

Kako dobiti taj kruh? Kako uživati njegove plodove? Kako osjećati njegovu pomoć na životnom putu? Na upit Izraelaca Isus odgovara da je potrebno jedno djelo: potrebna ja živa vjera, dar prihvaćanja Boga u svoj život: vjerovati u onoga koga je Bog poslao kao kruh za život svijeta. Da, tu je vjera koja otvara put i prihvaća Isusa koji je kruh života. To je dar koji nam pruža Otac, da imamo život u izobilju. Njegovo rođenje i postavljanje u jaslice od samog početka govori kako je došao kao kruh za život svijeta.

U otvorenosti Božjoj riječi otvorimo svoja srca i svoj duh za prihvaćanje Isusa koji nam pruža puninu života, radost i trajnu hranu koja ne propada. U svijetu koji nudi brzu i lošu hranu, koji nudi jeftina i lagana obećanja neka nam svjetlo vjere pomogne uvidjeti zamke, i neka nas povede u dubine života. Nije svjedeno čime se hranimo u našem tjelesnom življenju, još više to vrijedi za naš duhovni život. Čini se da danas većina ljudi želi ispuniti svoju duhovnu stranu prividom i materijalnim dobrima, a srca ostaju suha, prazna i prevarena. U živoj vjeri koja se oslanja na Isusa i njegovu osobu, koja prihvaća njegov put, uđimo u ljepotu života koji nam pruža. Ne daje nam jeftine proizvode, ne daje nam popuste na lošu robu, nego obećaje istinsko traženje i život. Tko k njemu dolazi neće ogladnjeti. Tko dođe k Isusu, i s njim po vjeri ulazi u pravi odnos povjerenja i ljubavi, taj neće imati potrebe tražiti nešto drugo, bit će mu svega dosta s njim. Zato neće ogladnjeti, jer u Isusu ima sve.

16. kroz godinu – 21. srpnja 2024.

Prošle nedjelje smo razmišljali o pozivu i slanju učenika, dva i dva poslani od Isusa, da u njegovo ime navještaju obraćenje i kraljevstvo Božje. Današnje evanđelje donosi nam povratak učenika Isusu. Apostoli su izvjestili Isusa o svem što su govorili i činili. Njihova uloga je sadržavala ne samo riječi nego i djela, kao što je to Isus činio. I ovo je jedino mjesto gdje se govori o navještanju a da se ne odnosi na Isusa. Apostoli su napravili jedan pogled na svoje poslanje. Marko ništa ne govori koliko su apostoli bili odsutni. A da to malo pripovjedalački izrazi, nakon poslanja donosi izvještaj o umorstvu Ivana Krsitelja, a zatim slijedi ovaj tekst o povratku.

Isus ih je sve saslušao a zatim predložio nešto divno. Kao brižni pastir koji se brine za ovce, ta nam se tema provlači kroz današnja čitanja, tako se Isus brine za svoje učenike. Isus poziva učenike u osamu, da otpočinu malo. Isus je napravio tu stanku, a i često se prema evanđeljima povlačio u osamu, na molitvu.

A koje je mjesto gdje su se povukli? Evanđelist o tom ne govori. Ali, sluteći prema onom što se događa na tom mjestu, slijedi čudesno umanžanje kruha za pet tisuća ljudi, tradicija je pripisala da se to dogodilo u Tabghi. Tu je bilo dosta hlada, mjesto s više izvora vode što znači naziv mjesta. Tu je kasnije sagrađena crkva s mozaikom ispod oltara s košaricom i četri kruha ( peti je oltarni ).

No, nisu mogli biti u osami jer je mnoštvo svijeta pristiglo i željelo biti s Isusom. Pretpostavili su gdje će Isus doći s barkom. Kad je Isus izišao iz barke vidio je silan svijet. Isus nije mogao ostati ravnodušan te se sažali nad ljudima koji su ga došli slušati. On je tada počeo počavati o svemu. Ovdje nam se Isus predstavlja kao Pastir koji duboko suosjeća s ljudima. Evanđelist naglašava kako su ljudi bili kao ovce bez Pastira. No, ovdje vidimo jednu drugačiju sliku. Uobičajeno je da pastir okuplja i vodi ovce, no ovdje se radi o tome da se ovce okupljaju oko pastira. Ljudi osjećaju da Isus ima srce i uho za njihove potrebe. Evanđelist na taj način otkriva Isusa kao konačnog Pastira od Boga poslanog koji će usmjeravati i voditi svoj narod.

Kada i zašto ja tražim Isusa?
Jesam li spreman zaustaviti se, baciti pogled unatrag na svoj život, te u svjetlu toga nanovo odlučiti i usmjeriti svoj život?

15.  kroz godinu – 14. srpnja 2024.

Od samog početka je tako da Bog nikada ne odustaje od svojeg nauma i ne ostavlja čovjeka nego ga uvijek traži i želi njegovo spasenje. Ne odustaje Isus od svog plana premda je doživio neuspjeh u svom zavičaju. Pokazuje da u njegovu srcu plamti zanos navještanja Kraljestva nebeskog, pored neprihvaćanja.  Te poziva dvanaestoricu i šalje ih. Izraz kojim označava evanđelist Isusov poziv nosi u sebi veliku bliskost s Isusom. Mogli bismo kazati pozva ih k sebi, a onda ih šalje. Poziv u sebi nosi blizinu s Isusom. Pozva ih sebi označuje da je najprije potrebno biti s Isusom, na njega osloniti svoj život, svoje srce otvoriti posve njemu, da naš život pripada njemu.

U pogledu poslanja učenika odmah upada u oči da Isus šalje dva po dva učenika. To u sebi ima više značenja. Svjedočanstvo koje je potrebno za istinu temelji se na svjedočenju dvojice svjedoka. Zatim, u poslanju drugi je oslonac, podrška i ohrabrenje. U dvoje se lakše putuje i podnosi tegobe puta. Ako jedan padne drugi ga može podići! Dvojica upućuju na zajednicu, Isus poziva u zajedništvo onih koji grade novi Božji svijet.

Isus daje svojim učenicima moć nad nečistim dusima. To je jedina moć koju daje. Učenici sudjeluju na Isusovoj moći kojom on izgoni nečiste duhove. Što u sebi znači ovaj izraz „nečisti duhovi“? Sve ono što se protivi pravom ljudskom životu i sve ono što ljudski život umanjuje i vodi prema smrti.  To su sve stvarnosti kojima se želi odvući ljude s Božjega puta i uvlačiti ljude da sumnjaju u Božju dobrotu i očinstvo. To je svijet koji se gradi na sili, ropstvu ljudi u različitim područjima života. To su sve zarobljenosti ljudskog srca, od pohlepe za imanjem, vladanjem nad drugima i neodgovornom načinu života. To su nasilja nad drugima, nepravde koje se nanose pojedincima, skupinama i narodima. Riječ obraćenja koju donose učenici, poziv je na drugačiji način života. Poziv je na gradnju novog, Božjeg svijeta, svijeta ljubavi i svega onog što doprinosi da život bude ljepši i sretniji.

Učenici su na putu. Oni su uvijek u pokretu prema drugima. Isus predlaže način njihovog djelovanja, daje im upute. Oni  nemaju nikakvu sigurnost, ne stvaraju zalihe otvoreni su božanskoj providnosti. Poslanje nije marketing i poticanje na nešto jeftino pribaviti i  zadobiti. Oni su posve u službi riječi koju im je Isus navjestio i koju trebaju prenositi u njegovo ime. Mogu ostati u onih koji ih primaju, a jednako tako ako ih odbiju, povlače se otresanjem prašine. Ovaj izraz označuje poštivanje izbora drugoga, nema prislie u navještanju riječi. U punoj i pravoj slobodi treba odabrati promjenu i način života, obraćenje – metanoju – što su propovijedali učenici.

Koliko vjerujem u moć Božje riječi koja može izgoniti nečiste duhove i stvarati novo srce?

Koliko je moj život svjedočanstvo novog života na kojeg Krist poziva?

14. KROZ GODINU – 7. SRPNJA 2024.

Isus dolazi u svoje rodno mjesto. Kad je počeo propovijedati, a osobito kad je počeo činiti čudesa, ozdravljati ljude, glas se o njemu širio posvuda. Stigao je svakako i do njegova mjesta.

Evanđelist Marko sažeto opisuje njegov dolazak i njegovih učenika s njim. Marko osobito ističe da je u subotu u sinagogi počeo učiti. Ne navodi detaljni opis, kao što je to učinio Luka. Ali, svi evanđelisti ističu da su mnogi ostali zadivljeni njegovim riječima. No, te Isusove riječi a posebno njegova djela nisu poticala srca Nazarećana da naprave korak dalje i da potraže dublje odgovore, nego su ostali na površini i zatvorenog srca za Isusa i njegovu riječ. Oni čuju i vide u Isusu mudrost koja mu je dana. Oni priznaju da Isus čini silna djela. Ali ne znaju odakle to njemu? Jer, oni njega poznaju, poznaju njegovu obitelj, poznaju toliko događaja koji ih vežu od ranog djetinjstva do tada. I upravo ta blizina, to poznavanje nikako ne mogu povezati s riječima i djelima. Ostaju zatvoreni za dublju stvarnost vjere. S jedne strane vidimo Nazaret kao mjesto najveće vjere, Marijine vjere, koja prihvaća Božju riječ i otajstvo, i s druge strane najveće nevjere kad zatvaraju svoje srce i oči za Isusovu poruku. Evanđelist dodaje na sve to da Isus zbog njihove nevjere nije mogao učiniti ni jedno čudo, te se čudio njihovoj nevjeri.

U primjeni ove riječi na naš život i mi kršćani nismo u boljoj poziciji od Isusovih sumještana. Često čitamo i slušamo Božju riječ ali smo uvijek pred velikom opasnosti da tu riječ ne poslušamo i ne prihvatimo ono što nam Bog govori. Ne samo po svojoj riječi, nego i na druge načine našeg svakodnevnog života: preko drugih ljudi, događaja iz našeg života, događanja u svijetu. Jer, način života kojim danas živimo ostavlja nas na površini. Ne dopuštamo Božjoj riječi i njegovu Duhu da nas „podigne na noge“ kako on hoće, da nas vodi tamo gdje on hoće. Sami tako postajemo zapreka Božjem djelovanju u našem životu. Potrebno nam je moliti Gospodina da nas oslobodi od „tvrdokorna pogleda i okorjela srca“, o čemu govori današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela.

Potrebno je slušati riječ poniznim i poslušnim srcem, što nam poručuje Pavao u odlomku poslanice koju smo čitali. Dosta ti je moja milost – Božja pomoć i svjetlo koje tražimo da bismo mogli razumjeti i prihvatiti ono što Bog od nas traži. Vjera je milost – dar – koji se prihvaća i prima. I koji daje usmjerenje mom životu. Te u snazi Božjeg poziva da i mi kao krštenici postanemo proroci:
navjestitelji i svjedoci Božje riječi koja spašava.

13. KROZ GODINU – 30. LIPNJA 2024.

Tko je ovaj da mu se more i vjetar pokoravaju? Završna je rečenica evanđelja prošle nedjelje. Inače, u Markovu evanđelju se to pitanje postavlja više puta. Njegovo evanđelja korak po korak otkriva tko je Isus.

Pošto je, nakon oluje stigao u poganski kraj, te izliječio opsjednutog iz Geraze, Marko nam donosi dva čudesna događaja, međusobno povezana. Radi se o dvije žene. Jedna djevojka od dvanaest godina, koja je teško bolesna i pred opasnosti smrti i jedna žena koja boluje od krvarenja dvanaest godina. I jedna i druga su lišene odnosa i života u zajednici. Dodir i susret s Isusom omogućuje im nastavak i puni i pravi život. Veoma je zanimljiva ova evanđeoska stranica. Na putu prema jednoj osobi kojoj treba pomoć i prema kojoj Isus ide događa se još jedno predivno ozdravljenje.

Neka nam pogled ne ide samo u pravcu Isusove moći i čudesnih ozdravljenja. Zaustavimo se radije na Isusu koji vidi veliku vjeru ovih osoba te onda nagrađuje njihovu vjeru. Doista, koja ponizna i duboka vjera Jaira nadstojnika sinagoge. On je nadstojnik sinagoge, pobožan Židov koji vodi brigu o zajednici koji želi slaviti Boga i slušati njegovu riječ. Njegova kćerka je na umoru. Što učiniti da je spasi? Jair se ne boji kleknuti pred Isusa i usrdno zamoliti. Nije mu u tom trenutku važno što će ljudi o njemu misliti koga moli za pomoć. Njegova vjera otkriva da Isus to može učiniti te vapi: da Isus spasi (ozdravi) i da njegova kćerka živi. Isus polazi s njim prema domu, ne govoreći ništa. Ali, očituje svoje suosjećanje s njim te želi podijeliti njegovu bol i bol njegove obitelji, te djevojčicu vratiti u život.

Jednako tako i vjera žene koja se u mnoštvu približila i dotakla Isusa. Njena vjera je bila tako čvrsta da je bila sigurna ako se samo dotakne skuta njegove haljine da će ozdraviti. Isus je oslobađa straha, oslobađa je od suda prisutnih ljudi i ohrabruje, te ističe kako je njena vjera donijela plod ozdravljenja. Idi u miru i budi zdrava od svojega zla! Isus duboko suosjeća s ovom ženom, koja je dvanaest godina trpjela u tijelu, a još više i duhom jer je trajno bila nečista po propisima zakona.

Isus nas svojim dodirom ozdravlja i daje mogućnost istinskog života. Ne možemo ga danas dotaknuti tjelesno. S njim dolazimo u dodir preko svetih sakramenata koji su mjesto susreta s njim. U živoj, poniznoj vjeri i našoj molitvi na poseban način možemo ga susresti. Tada se naš život podiže iz smrti, ustaje na novi hod i nove odnose. Dodir s Isusom donosi novost života, uklanja sve prepreke koje ograničuju život i sve ono što vodi prema smrti. Isus svakog od nas poziva i kaže: ustani! Živi život u povjerenju mojoj riječi i mojoj ljubavi! To zaista podiže iz mrtvila, omogućuje rast i ispunja srce mirom.

12. kroz godinu – 23. lipnja 2024.

Pouzdanje u plodove koje donosi sjeme Božje riječi i živjeti svakodnevno male stvari života, naglasak je evanđelja prošle nedjelje. Osobito poziv da se bude učenik, od Isusa tražiti razjašnjenje za život, za neprilike i opasnosti života.

Današnji odlomak koji čitamo je nastavak. Isus napušta veliko mnoštvo te predvečer poziva učenike da prijeđu na drugu stranu. Marko donosi opis oluje koja je zahvatila barku u kojoj se nalaze učenici. Premda je večer i može se ostati, Isus poziva svoje učenike da prijeđu na drugu stranu. I dok su plovili odjednom je nastupila oluja, opasnost koja je unijela strah u srca učenika. A Isus mirno spava. Kao da ništa ne osjeća. Učenici ga bude s pitanjem: Učitelju! Zar ne mariš što ginemo? Kao što je pokazivao moć nad nečistim dusima te ih na isti način i istim riječima istjerivao, Isus jednako tako zapovijeda vjetru da utihne i umukne.

Slika koja opisuje životni put svakog od nas. Barka – simbol putovanja. Nismo stvoreni da stojimo, već da putujemo. Barka je napravljena da se plovi. Ne znamo što nas sve na putu i putovanju čeka. Oluje i poteškoće, prije ili kasnije dolaze u naš život. Ne možemo ih izbjeći, a pitanje je kako ih nadvladati i kako proći dalje.

Isus, pošto je stišao vjetar i uklonio opasnost, postavlja pitanje učenicima: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? A oni su silno prestrašeni, jer su gledali smrti u oči: zar ne mariš što ginemo? Zar ne mariš… o kako staro pitanje, koje se nalazi na mnogim stranicama Biblije, u različitim oblicima. Današnje prvo čitanje je iz Knjige o Jobu, koji je tako strašno pogođen. Job i njegovi prijatelji traže odgovore. U proroka Habakuka, nalazimo slične riječi: dokle ću zapomagati, a da ti ne čuješ?

A koliko je naših jadikovki prema Bogu, koji nas ne uslišava i ne čuje naše molitve. Koliki su odustali od molitve što nisu ispunjena njihova očekivanja. Bogu nije stalo do nas, jer pušta toliko patnje i trpljenja po svijetu, osobito nedužne djece.

Da, to je bolno pitanje na koje nećemo znati odgovore, a i da znamo što bi nam koristilo ako nismo u stanju prihvatiti patnju i bol, i u njoj iskusiti Krista patnika koji je s nama. Mi pogrešno molimo da nas Bog oslobodi od oluja, a on je s nama u oluji i spašava nas. Mi molimo da nas Bog oslobodi od križa, ali Bog je s nama na križu i spašava nas. Mi, čim nešto malo ne ide po planu vičemo: ostavio si me Bože, zašto me ne oslobodiš.

Ovo evanđelje je škola vjere i pouzdanja u Krista i njegovu Crkvu. Biti na lađi, koja je simbol Crkve, i uz Isusa. Imati oslonac na njega, njemu zavapiti korak je na putu spasenja. On nas vodi na drugu stranu. On nas neće napustiti jer je vjeran svojem obećanju: ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

11. kroz godinu – 16. lipnja 2024.

Jedino u Markovu evanđelju nalazimo prispodobu o sjemenu koje samo raste. U sebi je to jedna optimistična i ohrabrujuća prispodoba, puna nade. Ne trebase grčevito boriti da sjeme nikne. Bdio ili spavao, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako! I dolazi do žetve. Sadržan je čitav plan i proces sjemena: sijanje, rast i žetva. Ostaje otajstveno kako riječ raste i kako u duši donosi plod. Kao što je čudo djelovanje sjemena u zemlji, jednako tako ostaje čudo Božjeg djelovanja u duši. Božja riječ koja dolazi u srce čovjeka polako se razvija, raste i donosi plodove. Ne radi se o uspješnosti, brzini prihvaćanja nego o strpljivom čekanju Božjeg djelovanja. Sv. Pavao je lijepo izrazio djelovanje apostola u Korintskoj zajednici: „Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Ta niti je što onaj tko sadi ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti“ ( 1 Kor 3,6-7).

Sličnu poruku ima i prispodoba o gorušičinu zrnu. Tu se također radi odjelovanju prirode. Isto tako Božje djelovanje u svijetu biva nevidljivo. A ipak ono se provodi. Svatko od nas može biti kao stablo na koje se drugi moguosloniti. Crkva je stablo oko kojeg se okupljaju mnogi ljudi. Ove nam prispodobe žele prenijeti jasno slijedeću poruku: u skrovitosti Bog spašava ljude, pod skrivenim eznačajnim skriva se Božja veličina i otajstvo njegova spasenja. U nemoći križa pokazuje Bog svoju moć i pobjedu nad zlom.

Na kraju evanđelist donosi zapažanje kako je Isus narod poučavao i govorio u prispodobama, a da bi svojim učenicima nasamo sve razjašnjavao. Prispodobe su bile iz života, slike koje su ljudima bile dobro poznate. Isus je upravo i svojim jednostavnim govorom htio doprijeti do svih ljudi. Zašto trebaju posebno razjašnjenje? Upravo se želi naglasiti da nije dovoljno slušanje. Za razumjeti i prihvatiti smisao prispodobi potrebno je nešto daleko više od slušanja. Treba postati učenikom i biti u odnosu s Isusom. Navještaj Božjeg kraljevstva krije se i ostvaruje u osobi Isusa Krista. Zato ove završne riječi evanđelja možemo shvatiti kao snažan poziv kršćanima na blizinu Isusu u zajednici Crkve koja tumači Pisma, te na taj način utvrđuje učenike na putu.

10. Nedjelja kroz godinu – 9. lipnja 2024

Jedno iskustvo koje prati život svakog čovjeka, nekoć i danas, jest iskustvo zla. Vidimo i čujemo o zlu svakog dana. Danas, na poseban način zahvaljujući društvenim medijima, možemo gledati i slušati o zlu i njegovim posljedicama
istovremeno s mjestima gdje se to događa. Sadašnji trenutak koji proživljava svijet kao da je prepun zla, a s tim i smrću mnoštva nedužnih ljudi. Jer, doista gdje je prisutno zlo također je prisutna smrt.

No, ima i jedna druga strana zla koja se često ne primjećuje, koja se nalazi u drugom planu. Radi se o zlu koje je u nama. Zlo koje prožima naše misli i naše djelovanje. Na jedan neupadljiv način zahvaća naš život i naše odnose. Sve nam se čini dobro i privlačno, dok se ne iskusi posljedice, dok čovjek ne iskusi da je ”gol”, o čemu govori prvo čitanje ove nedjelje.

Način na koji ljudi, a posebno nositelji vlasti, žele zaustaviti zlo umnaža još više zla i smrti. Jer, uništavanje zla silom i moći, rađa nove nepravde, nova ropstva i život koji nije dostojan čovjeka. Ako, želimo istinski nadvladati zlo, onda to sami ne možemo ostvariti, to je tako očito. A jesmo li spremni prihvatiti put pobjede nad zlom, ostaje trajno i otvoreno pitanje?

Današnja Božja riječ, a osobito evanđelje pokazuje nam put kako Isus nadvladava zlo i Zloga te navješćuje dolazak Božjeg kraljevstva, Božje pobjede nad zlom. Bog ne ostavlja čovjeka sama u borbi protiv zla. Bog ne osuđuje čovjeka radi počinjenog zla, nego ga prihvaća i otvara mu put da spozna kamo ga vodi Božji put i njegov plan a kamo će ga dovesti njegov vlastiti put bez oslonca na Boga!

I stoga, današnje evanđelje koje nam predstavlja Isusa, jakog koji svladava zloga, donosi i opomenu. Opomenu koja se odnosi na njegovo djelovanje i njegovu snagu ljubavi kojom pobjeđuje zlo. Opomenu koja ukazuje da se čovjek ne zatvara ljubavi Božjoj, Duhu Svetom kojem treba biti otvoren svaki čovjek. Jer, Isus kaže da će se svaki grijeh oprostiti osim tko pohuli na Duha Svetoga, tko njegovo djelovanje ne prihvaća i pridaje mu suprotno značenje.

Potrebno je biti poput Isusa „izvan sebe”, ne čuvati i zatvarati se u svoj svijet, nego svoj život darivati u ljubavi koja pobjeđuje svako zlo. I biti član nove obitelji koju Isus stvara, koja će istinski vršiti Božju volju. Biti član Isusove obitelji koja će prihvaćati odgovornost za svoje misli i djela, a ne uvijek prebacivati odgovornost na druge. Kao što djeca sebe opravdavaju „on je prvi počeo“! Tek kad se suočimo sa sobom, kad postanemo pozorni na svoje misli i svoja djela, kad svakodnevno uviđam ”gdje sam” i prihvaćam odgovornost počinje i put ”izvan sebe” koji ulazi u Božji plan i nadahnuća njegova Duha.

Uz 9. nedjelju kroz godinu

“Što je dakle prava sloboda? Sastoji li se možda u mogućnosti izbora? To je zacijelo, dio slobode i zalažemo se zato da je se osigura svakomu muškarcu i ženi. Ali znamo dobro da moći činiti ono što se želi nije dovoljno, da bi se bilo istinski slobodnima, a ni sretnima. Prava je sloboda puno više.

Naime, postoji ropstvo koje baca u veće okove od onih tamničkih, ropstvo koje sputava više od napadaja panike, zarobljava više od prisila bilo koje vrste: to je ropstvo vlastitoga ega. Ljudi koji po cijele dane gledaju svoj odraz u zrcalu da vide svoj ego…

Treća zapovijed, koja nas poziva da u počinku slavimo oslobođenje, za nas kršćane je proroštvo Gospodina Isusa koji raskida nutarnje ropstvo grijeha kako bi čovjeka učinio sposobnim ljubiti. Istinska je ljubav prava sloboda: odvaja od posjedovanja, ponovno uspostavlja odnose, zna prihvaćati i vrjednovati bližnjega, pretvara svaki napor u radosni dar i osposobljava za zajedništvo. Ljubav čovjeka čini slobodnim čak i u tamnici, čak iako smo slabi i ograničeni. To je sloboda koju primamo od Otkupitelja, Gospodina našega Isusa Krista.”

Papa Franjo, Deset zapovijedi

Presveto Trojstvo – 26. svibnja 2024.

Na završetku slavlja vazmenog otajstva, u kojem se očituje Očeva ljubav koja nam daje svog Sina uskrslog i daruje Duha Svetoga, Crkva razmišlja o Božjoj ljubavi u otajstvu presvetog Trojstva. Ne radi se o poniranju naših misli i našeg razuma kako bi mogli razumjeti Božji život u sebi, nego o zahvalnom klanjanju, klicanju i zahvaljivanju.

Otajstvo Trojstva prije svega je otajstvo ljubavi, a ne zagonetka ili čarobna formula. To je misterij ljubavi koja traži da bude navještena; to je jedini način na koji možemo u nju ući. Navještanje ljubavi Oca koji poziva svemir i čovječanstvo na život i postojanje. Ljubav koja budi stvorenja na život kao autentični suradnici, obdareni savješću, slobodom i voljom.

Navještanje ljubavi Sina koji je došao na našu zemlju, postao čovjekom, radi nas ljudi i našega spasenja. Ušao je posve u stvarnost našega života, naše nade i radosti, naše žalosti i tjeskobe. Navještati njegovu darovanu ljubav do kraja, do smrti na križu. Navještati da se poistovjetio sa svakim čovjekom, osobito malenima. Navještanje ljubavi koja nam dolazi u snazi Duha Svetoga, koji nam je darovan. Navještati snagu ljubavi Duha Svetoga koji se očituje u malenima, koji preobražava svojom snagom lice ove zemlje. Navještatinjegovu mudrost i njegovu snagu zajedništva, koji nas sjedinjuje i nadahnjuje.

Ali, nije dovoljno samo navještati nego je potrebno i prihvatiti u svoj život ljubav Presvetog Trojstva. Ljubav traži biti ljubljena. Ukloniti sve prepreke i dopustiti da nas ta ljubav dotakne u dubini našeg srca i da zahvati sve naše djelovanje. Biti otvoreni i dopustiti da naše najuzvišenije misli i želje budu u službi te ljubavi.

U svom životu i srcu duboko vjerovati i imati pouzdanje u ovaj plan njegove ljubavi. Vjerovati ne samo da Bog Trojstva postoji, nego prije svega imati duboko povjerenje i pouzdanje u njegovu ljubav i njegov plan s nama. Svoj život staviti posve u njegove Očinske ruke.

Tako nam slavlje Trojstva , misterij Boga ljubavi i zajedništva, pruža smisao svega našeg postojanja, naše sadašnjosti i naše budućnosti. Ovo nas otajstvo nadahnjuje da spremno prihvaćamo svaki napor i svaku žrtvu i da ih ugrađujemo u veliki plan Božje ljubavi. Ovo nas otajstvo ispunja velikom radošću jer smo pozvani i prihvaćeni u Božji veliki plan ljubavi. Otajstvo Presvetog Trojstva otvara nam put nade i svjetla, put stvaranja boljeg i Božjeg svijeta u ljubavi. Otajstvo presvetog Trojstva nas okružuje, u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Osluškujmo ga, navještamo ga i ljubimo svim svojim bićem! I klanjajmo se vječnom i neizmjernom Trojstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu u sve dane života svoga!/p>

DUHOVI – 19. svibnja 2024.

Događaj silaska Duha Svetoga Luka stavlja na dan židovske Pedesetnice, blagdan sedmica,  dan zahvale za prvine plodova i dar Zakona, koja je zajednica primila na brdu Sinaju. Sažeti opis događaja pun je teološkog, simboličkog značenja.

Isto mjesto i jedinstvo. Mjesto gdje se nalaze učenici jest gornja soba, mjesto gdje su blagovali Pashu s Isusom prije njegove smrti. Navode se imena jedanaestorice apostola, i dodaje Marija i druge žene i braća njegova. Pri izboru novog apostola, navodi se broj prisutnih120 učenika. Tko je sve bio prigodom silaska Duha izričito se ne navodi. Svi su bili na istom mjestu, ali još više povezani u jedno vjerom u Isusa i njegovu riječ, njegovo obećanje kojim su očekivali snagu Duha Svetoga da mogu izvršiti svoju zadaću koju im je Isus povjerio.

Ispunjeni Duhom. Događaj Duha Svetoga koji ispunja srca učenika dolazi iznenada, znak Božjeg djelovanja. Vanjski simboli kojim se očituje djelovanje Duha su: šum s neba, kao silan vjetar, ognjeni jezici, te govor kako im je Duh davao zboriti. Uočava se pozadina objave Boga na Sinaju prigodom sklapanja saveza. Ognjeni jezici jesu znak Božjeg dara, novog govora kojeg nadahnjuje Duh Božji. Duh zahvaća sve prisutne, sve u jednoj sobi on povezuje svojom snagom. Nema razdijeljenosti kao u hramu, gdje su odvojeni muškarci i žene, gdje je odvojen posebni prostor Božje prisutnosti.

Drugi jezici. Dar Duha Svetoga je dar riječi i naviještanja. Ispunjeni Duhom Svetim počinju odmah naviještati „silna djela Božja“. Slijedi opis čuda jezika i naroda koji su prisutni u Jeruzalemu. Iz izvora krštenja Duhom Svetim rađa se novi narod koji navješta, prorokuje Riječ. To je proroštvo koje po svom sadržaju naviješta Božje djelovanje i poziva na obraćenje. To je proroštvo po svom obliku, jer naviješta riječ koju razumiju svi na svom materinskom jeziku. Na taj način označuje poslanje Crkve, koja će naviještati Isusa do kraja zemlje.

Duh Sveti nam donosi novi govor Crkve, novi jezik koji mogu svi razumjeti. Isus je rekao da će svi prepoznati njegove učenike ako budu jedno u njegovu imenu i ako budu ljubili jedni druge. To čudo jedinstva u ljubavi dogodilo se upravo na dan Duhova. Današnje evanđelje nam govori o daru Duha kojim Isus šalje svoje učenike. Šalje ih u ljubavi da mogu opraštati i donositi mir u srca ljudi. Pokreće ih snagom svog Duha.

Sv. Augustin reče: Ako mnoštvo nema snagu jedinstva, početak je razdjeljenja i svađa“! Nije li to stvarnost koju gledamo u svim sferama našega života? Jesam li spreman primiti tu snagu jedinstva koju nam daje Duh Sveti? Hoću li danas odlučiti i napraviti prvi korak?

Isus je rekao da nije došao ukinuti zakon nego dopuniti. Upravo tu puninu daje dar Duha Svetoga, duh ljubavi. Po Duhu svetom je u naša srca razlivena ljubav Božja. U toj ljubavi kojom nas Bog ljubi možemo ljubiti druge. I sve onda postaje novo živo, zanosno. Uvijek je tada moguć novi početak. Tu je na djelu prisutno djelovanje Duha Svetoga: Carigradski patrijarh Atenagora reče: »Bez Duha Svetoga Bog bi bio daleko, Krist ostaje u prošlosti, evanđelje mrtvo slovo, Crkva jedna je jednostavna organizacija, autoritet moć, misije jedna propaganda, kult arhaizam, moralno djelovanje – djelovanje robova. Ali u Duhu Svetom svemir je oplemenjen rađanjem kraljevstva, uskrsnuli Krist se uprisutnjuje, evanđelje biva moć i život, Crkva ostvaruje zajedništvo s Presvetim Trojstvom, autoritet se pretvara u služenje, liturgija u spomen i anticipaciju, djelovanje ljudsko biva pobožanstvenjeno.«

O pomozi nam ukloniti prepreke i ispuni naša srca Duhom Svetim…

6 VAZMENA – 5. SVIBNJA 2024.

U svom oproštajnom govoru-pouci Isus svoje učenike pripravlja na svoj odlazak sa zemlje, na svoj povratak odakle je došao. Uzlazi k Ocu, s kojim je trajno jedno. I kao što je trajno u ljubavi s Ocem, jednako tako želi svoje učenike pozvati da ostanu u ljubavi s njime. Upravo to nam tako snažno očituje početak današnjeg evanđelja: kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas: ostanite u mojoj ljubavi. Isus neće biti više fizički prisutan s njima, ali s njima ostaje. Isus ih i dalje tako ljubi, tako želi ostati s njima u trajnom odnosu. Taj odnos nije u nečem samo nutarnjem, duhovnom i samo u mislima. Taj odnos ostaje u „čuvanju njegove zapovijedi“. 

Sveto Pismo nam trajno svjedoči o Bogu našem Ocu, Bogu koji nas iz ljubavi stvara, koji nas u ljubavi prati i čuva, koji želi vječnu sreću svoje djece. Na poseban način nam to svjedoči sv. Ivan u svojim spisima. Današnje evanđelje i poslanica koju čitamo, upravo ističu Boga kao ljubav: Bog je ljubav i njegova se ljubav očitovala osobito u poslanju svoga Sina u svijet.  

Bog je ljubav, to je prava istina. Ali, danas se događa nešto suprotno u našem svijetu. Sve riječi ostaju ali mijenja se redoslijed. Danas mnogi kažu i drže: ljubav je bog!? A pod pojmom ljubavi današnjeg svijeta krije se uistinu svašta. Svi odnosi polako se smanjuju, nestaju i poprimaju neka druga značenja. Nema trajnosti niti ustrajnosti. Sve se promatra kroz ono sve traje dok mi se sviđa, odgovara i postoji neki interes. Sve prelazi u sferu digitalnog, virtualnog doživljaja, umjetnog te pravi i istinski život nestaje. Čovjekovo srce ostaje suho, hladno. Bliski odnosi djece prema nemoćnim roditeljima teško su opterećenje, mnoštvo osamljenih i ostavljenih. Dom – kao mjesto sigurnosti i zajedništva – iščezava i svatko traži nešto izvan doma, izvan obitelji, zapravo teško je biti u istom prostoru kad je vrlo malo dodirnih točaka. U Crkvi, koja je uzor zajedništva, koja trajno poziva i okuplja, kao da se sve pretvara u jedan tehnički servis duhovnih potreba. Kad zatreba glavno da se zna gdje pokucati. I opet nastaviti po svom. 

Zato nam današnji poziv „ostanite u mojoj ljubavi” pruža novu priliku da krenemo u novom i boljem smjeru, da prihvatimo Boga kao ljubav i njegov put ljubavi, kojim možemo biti njegovi prijatelji, što nam omogućuje da i naši odnosi omoguće radosniji i sretniji život. Isus računa na nas. On nas izabire. On uvijek prvi čini korake prema nama. Stoga poslušaj ovaj poziv i njegov glas. Da, mnoštvo je ponuda i previše lakih putova koji nas odvode od nas samih i od Boga. Ostani uz Isusa i kad ti se čini da se ništa nova ne događa. Ostani uz Isusa i kad se osjećaš napušten, ostani uz njega i kad se plašiš kamo će te taj put odvesti. On je učitelj života. On je učitelj srca. Neće te nikada razočarati, ostaviti. Upri svoj pogled u njega i zazivaj njegovo sveto ime, ime u kojem se jedino spašavamo. On ima veliko povjerenje u tebe. Ostani uz njega i njegovu riječ, njegovu zapovijed ljubavi, kako bi iz te ljubavi mogao živjeti svoje odnose i ostvarivati svoj život. Kako je divno imati Isusa za prijatelja, pratitelja i svjetlo na putu života!

5. VAZMENA NEDJELJA – 28. TRAVNJA 2024.

TRS i MLADICE

Predivna slika i simbol uskrslog Gospodina i povezanosti sa Ocem i svojim učenicima stavlja nam se na razmišljanje ove vazmene nedjelje. Isus za sebe kaže da je trs a učenici su mladice. Mladice koje su povezane s trsom, od kojeg dobivaju svu životnu snagu, po kojem mogu donositi plod. Otac nebeski je vinogradar. On se brine za svoj vinograd i želi da donese više ploda. On nas svojom milošću pomlađuje, baš tako. Mladice stare, ali opet se obnavljaju. One trebaju pažnju, njegu, brigu kako bi bile mladice. Takav je naš Bog, brižan i sagiba se nad nama kao vinogradar nad trsovima i mladicama loze. I strpljivo čeka plodove.

OSTATI

Ostati ili otići svojim putem? Biti na trsu ili biti suh, pepeo? Isus je kod govora o kruhu života zapitao svoje učenike: želite li i vi otići? Evanđelistu Ivanu veoma je drag glagol “ostati” ili ”nastaniti se“. To je glagol koji ukazuje na ljubav. Ljubav ustrajnu, ljubav vjernu. Ljubav koja zna strpljivo čekati i kad sve nije jasno, kad sve nije onako kako se očekuje. Ostati i tada pruža snagu života, jer kad se napušta tada se počinje umirati. Ostati označuje i naše duboko povjerenje u Boga koji sve vodi, koji je trajno uz nas i koji nas nikada neće ostaviti, nikada razočarati.

PLODOVI

Isusovo uskrsnuće nije tek neka lijepo završena priča, koja se nekoć dogodila. To je put na kojem se ostaje, put kojim se svakodnevno ide, put na kojem se događa novost života. On je živi Bog, s nama na putu, u svakom trenutku. Uskrsnuće nam donosi novu životnu snagu ljubavi, gdje umiremo starom čovjeku, a dopuštamo Bogu da nas oblikuje i preko nas unosi svjetlo ljubavi u ovaj svijet. Bog nam daje svoju milost, svoj božanski život, hrani nas i jača. On nam sve omogućuje. Stoga, Isus kaže: bez mene ne možete ništa učiniti! U kojem smislu trebamo shvatiti da bez Isusa ne možemo učiniti ništa? Čovjek sam svojim snagama za vječni život ne može učiniti sam ništa. Vječni život je u pitanju, radi kojeg je Isus došao da bi ga mogli imati u izobilju. I za doći u vječnost Isus nam je rekao: Ja sam Put i Istina i Život.

Taj život imamo već sada snagom Kristovih otajstava koja primamo. Evanđelist Ivan više puta navodi Isusove riječi: tko vjeruje u mene ima život vječni, tko blaguje moje tijelo ima život vječni. Primati milosnu snagu otajstava koja nam se daruju osobito u liturgiji Crkve, što nam ih pruža uskrsno vrijeme darovi su koji nas preporađaju, čine novima. Isus poziva i ostavlja punu slobodu: ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete ištite i bit će vam! O kojeg predivnog poziva i obećanja. Zato je otajstvo euharistije upravo otajstvo koje ostvaruje oboje: ostajemo u Isusu primajući njegovo Tijelo i njegove riječi ostaju u nama. Ali i ozbiljnosti poziva: ”Ako ne jedete tijela Sina  čovječjega nemate života u sebi!

4. Vazmena nedjelja

Lijepo nas sve privlači. Lijepo nas raduje, budi u nama predivne osjećaje. Lijepo otkriva dubinu naših odnosa, pruža nam usmjerenje u životu. Lijepo povezano s dobrim ima poseban učinak, postaje nadahnuće, izazov. U lijepom i dobrom lako je živjeti.

Slika koju nam Isus pruža o sebi u 10 poglavlju Ivanova evanđelja je neobična. Isus nam se očituje kao Pastir, ali kao Pastir dobri i lijepi. Upravo to nam Isus očituje. Slika koja postaje uzor, nasljedovanje i predivan odnos koji se razvija. Pastir po sebi očituje brigu, pažnju, čuvanje i zaštitu. Za pastira svaka je jedinka posebna. Netko tko prvi put dolazi k stadu, možda će primijetiti neke posebnosti, ali pastir u svakoj ovci vidi nešto posebno.

Tom slikom i Isus želi pokazati svoju ljubav prema nama. Želi pokazati svoju brigu, koliko mu je stalo do svakog čovjeka. Isus želi u svojoj ljepoti i dobroti zaštititi svakog od nas, želi nas sačuvati od varavog sjaja i prolazne ljepote, kako bismo iskusili neprolaznu ljepotu koja nas ispunja i raduje.

Isus nas želi hraniti svojom ljepotom, želi nas pojiti svojom dobrotom, kako bismo stvarali svijet ljepote i dobrote, novi Božji svijet mira i ljubavi! O zanosna li puta! O čudesne li zadaće! O kako velikog izazova za kršćane!

Zato, Crkva na ovu nedjelju Dobrog ( Lijepog ) Pastira moli za nasljedovatelje ove ljepote. Moli za sve da stvaraju ozračje duhovne ljepote, da se iz toga ozračja odvaže mladi koji će prići tako blisko Kristu, da će prihvatiti posve njegovu ljepotu i širiti je ovim svijetom. U tom ozračju da rastu mladi koji će odvažno krenuti putem ljubavi, koji su spremni ”gubiti život” da bi ga višestruko dobili, koji će stvarati sasvim drugačiju računicu života od mjerila ovoga svijeta. Tu vidim i slutim ljepotu Crkve, Kristove Zaručnice, bez ljage i bore. Sanjam Crkvu, maleno stado, al’ hrabro i vjerno, za koju će se i danas moći reći: gledajte kako se ljube! A hrabri Pastir kroči pred njima!  Sanjam Crkvu…

3. Vazmena nedjelja

I ova, treća uskrsna nedjelja, u darovanoj Božjoj riječi, vodi nas u novi susret uskrslog Gospodina i njegovih učenika. Dvojica učenika, koji su se vratili iz Emausa, pričaju svoj susret s Isusom, i usred tog razgovora Isus dolazi i očituje se svima.

Pratimo na taj način događanja poslije uskrsnuća. I koliko god učenici pričaju međusobno o uskrslom Isusu, koji se očituje, njihova srca su još uvijek nemirna, oni djeluju zbunjeno i prestrašeno. Isus ističe njihove sumnje koje su im u srcu i želi ih svojom prisutnošću ispuniti svojim mirom, te ih uputiti da nastave njegovo djelo, da budu svjedoci njegova uskrsnuća.

Kako bi bili sigurni u njegovu prisutnost Isus pokazuje svoje ruke i noge: ta ja sam! Dovikuje im!

Upravo pokazuje na ono čim je pokazao svoju ljubav do kraja prema njima: svoje prikovano tijelo na drvu križa! Također, traži da s njima jede, blaguje. Njegovo tijelo koje je proslavljeno njima postaje prepoznatljivo. Oni se čudom čude kaže evanđelist, što pokazuje njihovu vjeru u novo Isusovo stanje, ali i s druge strane njihovu zbunjenost. Sve nam to ukazuje kako je potrebno vrijeme, kako je potrebno prijeći jedan put kako bi se prihvatila vjera u uskrslog Gospodina!

I danas ponovno evanđelje ističe istinu Pisma koje nam pruža svjetlo i pokazuje od početka do kraja Božju ljubav prema ljudima. Isusov put, njegova smrt i uskrsnuće nisu jedan slučaj koji se spletom okolnosti dogodio, nego je to Božji put koji je on prihvatio radi spasenja svih ljudi. Čitavo Sveto Pismo u sebi nosi Isusa, sve je usmjereno prema njemu, sve ide prema svom vrhuncu njegovu tijelu prikovanu na križu za naše spasenje, i njegovu uskrsnuću kojim je učinio da je i naš život uskrsnuo! Zanimljiv je izričaj kojim Isus upućuje u otajstvo Božje riječi: otvori im pamet da razumiju Pisma! Otvara im pogled koji je potreban da bi se shvatilo kako je Isus Krist, obećani Mesija, sada uskrsli Gospodin. Što je Petar u svom govoru, današnje prvo čitanje, istaknuo kako je „Bog otaca naših proslavio slugu svoga, Isusa kojega vi predadoste i kojega se odrekoste“. I vidimo u govorima Petra i ostalih apostola, kako nam svjedoče evanđelja i Djela apostolska, kako su događaje Isusova života povezali s riječima Svetoga Pisma iz Starog zavjeta.

Sve je to svjedočanstvo zapisano i za nas i naš put vjere. I tako nam je potrebno, kao nekoć apostolima, otvoriti pamet da razumijemo Pisma. A da bi se to ostvarilo potrebno nam je ponajprije biti ponizni, otvorena srca za Božju riječ, za Božji plan koji nam pokazuje i poziva sve da prihvate uskrslog Gospodina, kao središte i smisao svog života. U našim sumnjama, u našim lutanjima i traženju, potrebno nam je svjetlo koje će nam obasjati put. A tko nam može dati to svjetlo? Samo on, Isus Krist koji je Svjetlo, Put i Uskrsnuće naše! Zato je važno da budemo i poučljivi, da prihvatimo riječ Evanđelja koju naviješta Crkva, koja nas vodi kroz naše vrijeme i trajno upućuje na Isusa, na njegovu prisutnost u Euharistiji, hrani koja nas krijepi i jača na putu prema vječnosti. On sjeda s nama za stol ljubavi i zajedništva, te nam želi osnažiti vjeru, otvarati naše pameti kako bi razumjeli Pisma, te prihvatili i živjeli njegovu riječ. Na taj način možemo upoznati Isusa. Sv. Ivan nas danas u poslanici upozorava da je lažac onaj koji tvrdi da poznaje Isusa a njegovih zapovijedi ne čuva. Tko čuva riječ njegovu, tko je otvorena srca i pameti prema njegovoj riječi, u njemu je savršena ljubav Božja. I kako je to divno, da svake nedjelje primamo, čuvamo Božju riječ, koja je svjetlo na našoj stazi, koja obasjava sve tame, koja liječi naše rane, koja pruža nadu i daje sigurnost našim koracima. Kršćanin doista ne može živjeti bez Riječi Božje.

2. Vazmena nedjelja – 7. travnja 2024.

Predivno evanđeosko poglavlje razmatramo u ovu drugu nedjelju po Uskrsu. Neka nam misli i srce ne zastane samo na Tomi i njegovu stavu. Evanđelje sadrži više smjernica koje polako vode do ispovijedi Tome.

Ponajprije, u skladu s pogledom evanđelista Ivana, pođimo od dara Duha Svetoga, kojeg Isus predaje u trenutku svoje smrti na križu. To je Isusov čas u kojem je izvršeno sve ono što je Božji naum spasenja. Ivan već u tom susretu s Isusom, prije nego li će uzići Ocu, donosi mir i dar Duha Svetoga nad apostole, koji su pozvani nastaviti Isusovo poslanje. Nastaje zajednica koje će donositi i pronositi svijetom oproštenje grijeha. Tako se ispunila Božja ljubav kojom Bog tako ljubi svijet ( usp. Iv 3,15).

Uvečer onog istog dana, prvog u tjednu (nedjelja). Ivan u ovom poglavlju osobito naglašava nedjelju, dan Gospodnji, dan u kojem se okuplja zajednica, dan u koji Gospodin dolazi u sredinu zajednice. To je novi dan zajednice Crkve – koja je pozvana svjedočiti za Isusovo uskrsnuće.

Sam Isus je prošao bolan i strašan put u navještaju Božje ljubavi i pobjede nad smrću. Tako i put koji čeka Crkvu i njezine svjedoke neće biti bez boli, otpora, progona. Kako naviještati i svjedočiti Uskrslog da je živ i prisutan u svijetu? Kako svjedočiti uskrslog poganima, kad jedan od apostola koji je bio s Isusom i učenicima, ne vjeruje njihovu svjedočanstvu? On se sam želi uvjeriti? On želi vidljive znakove, želi staviti svoje prste u rane Uskrslog!? Toma na svoj način nosi boli velikog Petka, duboko je u njegovu srcu i pred njegovim očima bolno razapinjanje na križ.

Isus mu omogućuje susret, ali nakon osam dana i ponovno u zajednici apostola. I preko Tome šalje svima poruku puta vjere: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Vjera koja može polaziti od znakova, ali vjera koja treba postati, ono što jest: prihvaćanje poruke i vjerom koja ide iznad znakova, iznad vidljivoga, prepoznavati Isusa i njegovu prisutnost u svijetu. Na poseban način, u zajedništvu Crkve, zajednice koja se okuplja oko uskrslog Gospodina, iskusiti njegovu prisutnost. Za onoga koji vjeruje i koji je otvoren vodstvu Duha Božjega ima dosta znakova koji će ukazivati na Kristovu prisutnost. A, onaj koji ne vjeruje i samo traži znakove uvijek će ih imati nedovoljno. Divna je Tomina ispovijest. To je svjedočanstvo pravog odnosa prema Isusu: Moj… Gospodin… moj…. Bog! Današnje evanđelje završava s rečenicom da je Isus učinio i mnogo drugih znamenja za vrijeme svog zemaljskog i vidljivog života, a ova su zapisana da vjerujemo da je Isus Krist, Sin Božji i da u njemu imamo život. I znak Tome nam služi kao primjer. Sve one dvojbe, svu nutarnju borbu i poteškoće koje nam stoje na putu vjere, predati Isusu koji nam dolazi uvijek prvi i koji će donijeti svoje svjetlo i mir.

Danas je nedjelja božanskog milosrđa. Pokazuje i nama Isus svoje rane, svoje ruke i svoj probodeni bok iz ljubavi prema nama. On nam daruje oproštenje grijeha. Njegovo milosrđe briše sve naše grijehe, sve naše slabosti i propuste. Njegovo milosrđe nadilazi sve i traži ljudska srca da ih izliječi i ozdravi. Njegovo milosrđe traži srca koja će prenositi njegovo opraštanje i širiti svijet milosrđa. U današnjem trenutku svijeta otajstvo njegova milosrđa još jače svijetli nad tamom ovog trenutka. Vapimo i zazivajmo njegovo milosrđe da očuva mir u nama i u našem svijetu.

CVJETNICA

Svi evanđelisti donose Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Isus dolazi do Betfage te šalje dvojicu svojih učenika da dovedu jedno mlado magare. Ako vlasnik bude pitao neka samo kažu: Gospodinu treba! I kad je sve izvršeno Isus sjeda na magarca. U potrebi magarca koju ističe Isus očituje se ispunjenje starozavjetnih proroštava. Iz Knjige Postanka 49,10 kada Jakov blagoslivlje svog sina Judu govoreći da se palica vladalačka neće udaljiti dok ne dođe onaj kome pripada. Drugo proroštvo je iz Zaharije: „Tvoj kralj se tebi evo vraća, pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu“ ( Zah 9,9 ). Ispunja se i klicanje djece koja ponavljaju Hosana, kako je to najavio Ps 8,3: ”U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio”.

Sam običaj prostiranja grana palmi i maslina ima svoj temelj u židovskom blagdanu sjenica, kad su hodočastili u hram noseći grančice palmi, mirte i vrbe. Palma je bila znak vjere, mirta simbol molitve, a vrba znak šutnje pred Bogom. Upravo je bilo živo vjerovanje da će Mesija doći upravo za vrijeme ovog blagdana.

Danas u slavlju Cvjetnice vjernici su pozvani da slijede Isusa i njegov put. Cvjetnica otvara Sveti Tjedan, sveto vazmeno trodnevlje. Od blagoslova maslinovih grančica i procesije – vanjski put, kao znaka, potrebno je napraviti nutarnji duhovni put. Uzići zajedno s Kristom, i promatrati otajstvo njegova križa, koji je izvor svakog blagoslova i uzrok svih milosti (sv. Leon). Blagoslov grančica, označuje milost Kristovu koja se izlijeva iz njegova križa i Muke, iz njegova slavnog Uskrsnuća. Nosi se u dom vjernika, kao simbol prihvaćanja Krista u svoj život, u svoj dom. Slavlje Cvjetnice poziva svakog vjernika da slijedi Kristov Križ u svom životu u čvrstoj nadi očekivanja vječnog života, koji nam Krist daruje snagom vazmenog otajstva, tj. njegove Muke i Uskrsnuća.

Ove godine na Cvjetnicu čitamo iz Muke po Marku. Marko jednostavno donosi završetak Isusova životnog puta. Na početku Muke Marko donosi kako je neka nepoznata žena u kući Šimuna Gubavca na Isusovu glavu izlila skupocjenu pomast. Čak je razbila i posudicu u kojoj je bila pomast. Apostoli su se pobunili zašto je to učinila, jer se to moglo „korisnije“ upotrijebiti. No, Isus je brani i hvali njezinu gestu, kojom je unaprijed pomazala njegovo tijelo koje će biti darovano za naše spasenje. U tome vidimo znak: to nam je jedino moguće i potrebno učiniti: ne možemo s naše strane ništa drugo učiniti nego prepoznati Isusovu ljubav prema nama, i zahvaliti mu. Ova je žena to učinila na svoj način. Razbila je posudicu i pomast izlila, da njezin dar bude potpun, da se više ne koristi, neka bude tim veći njezin dar za Isusa.

Muka nas poziva da zastanemo ovih dana pred ovim Isusovim činom ljubavi do kraja. Čitaj evanđelja… razmišljaj… moli… zahvaljuj… žali i neka ti srce ispuni duh kajanja… i pronađi sebe u svim mogućim likovima što se susreću na križnom putu Isusovu. Produži Muku iz crkve i sata vremena u tvoj život, tvoju obitelj, tvoju sredinu. Poslušaj Isusov prijekor Petru: ni sat vremena nisi mogao probdjeti sa mnom! Ne budi ravnodušan, hladan, ne spavaj, dopusti da ovog Uskrsa još više tvoje srce prožme Isusov put ljubavi, otajstvo križa. Dopusti da milost otvori i raširi tvoje srce, da u njemu teče rijeka milosti, rijeka novosti života, milosnog preporoda koje donosi vazmeno vrijeme.

„Predajmo Kristu sami sebe, a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči ali brzo izgubi svježinu. Naprotiv oblačimo njegovu milost i njega samoga, jer svi koji ste se u Kristu krstili Krista ste obukli”

( Sv. Andrija Kretski na Cvjetnicu ).

4. Korizmena nedjelja

U korizmi smo pozvani slijediti put obraćenja i čišćenja. Crkva nas osobito preko liturgije mudro vodi ne samo prema proslavi Uskrsa, nego kako smrt i život Isusov trebaju prožimati naš svakodnevni život. Upravo sva čitanja ove nedjelje našu pažnju usmjeruju prema dvjema stvarnostima koje oblikuju temelj i dinamiku ne samo povijesti spasenja izraelskog naroda, nego svetu povijest svakog vjernika: iskustvo grijeha i Božju vjernost Savezu.

U Knjizi Ljetopisa zapažamo da je grešnost Izraelskog naroda dovela do gubitka slobode i odlaska u babilonsko ropstvo. Ali, s druge strane vidimo da nije kazna zadnja Božja riječ. Pisac pruža nadu i obećanje utemeljeno na Božjoj vjernosti da će se narod vratiti u svoju zemlju i da će ponovno sagraditi Hram. Kako je to Bog već najavio preko proroka Jeremije, i poslužio se poganskim kraljem Kirom. Pogled nade koji promatra bolju budućnost nije tek neko olako obećanje. Nada se temelji na Božjoj vjernosti, ljubavi i milosrđu.

U poslanici Efežanima upravo Pavao želi istaknuti ničim zasluženo milosrđe i ljubav Božju. „Bog koji je bogat milosrđem – iz velike ljubavi kojom nas je ljubio“ – nas mrtve zbog grijeha s Kristom oživljuje. I na vrhuncu kao glasni uzvik kliče: milošću ste spašeni! I taj izraz ponavlja ponovo nakon nekoliko redaka. Da, Pavao koji je gledao do tada život po zaslugama Zakona i vršenju normi, duboko zahvaćen Kristom i njegovom velikom ljubavi, doživio je i iskusio milost oproštenja, tog najvećeg dara Božjeg. Shvatio je što je činio njemu – Kristu – u njegovim učenicima, Stjepanu i ostalima, i poziv ljubavi koji je promijenio posve njegov život.
To je dar Božji, kojim Bog ulazi u srce čovjeka i mijenja ga. Ta ljubav i milosrđe gorjelo je u srcu i grudima Pavla, te je upravo osjećao kako ga ljubav Kristova nosi i vodi da naviješta evanđelje i da ga donese do što većeg broja ljudi.

A to nam osobito ističe i današnje evanđelje u glasovitoj Ivanovoj rečenici, koje povezuje nevjernost Izraela i Božje spasenje po Sinu. Kao što je Mojsije podigao zmiju u
pustinji tako ima biti uzdignut Sin Čovječji. Ivan nam donosi razgovor Isusa i Nikodema, uglednog Židova, člana Velikog vijeća, koji dolazi Isusu po noći. Nikodem se pita tko je Isus? U njemu je ”noć” – tama – promatra njegova znamenja koja vrši, i želi tražiti svjetlo. Nikodem zove Isusa „Rabi“ – Učitelj – ali ne zna gdje je završio škole. Vidi da u Isusu djeluje moć koju on ne može protumačiti, vidi Božju prisutnost, stoga se ohrabruje pitati, makar i noću, bojeći se svojih da ga ne bi prezreli što razgovara s Isusom.

Ovo je prvi razgovor, kojim nam Ivan polagano otkriva Isusovo lice, tajnu njegova puta. Isus se služi jednom slikom, događajem na putu prema obećanoj Zemlji kad su zbog mrmljanja protiv Boga Izraelski narod napale otrovne zmije. Bunili su se protiv Božjeg plana, prigovarali. Zato su ih napale zmije i mnogo je naroda izginulo. Došli su vapiti Mojsiju za pomoć da traži od Gospodina. Bog naređuje Mojsiju da napravi mjedenu zmiju i stavi je na stup te da svaki kojeg je ugrizla zmija neka pogleda na zmiju kako bi ozdravio, kako bi bio spašen. Evo, tu sliku Isus primjenjuje na sebe. On će biti uzdignut i tko u njega vjeruje bit će spašen, ima život vječni. To je Božji plan, to je volja Božja. I navodi slavnu rečenicu: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. To predanje Sina nam je pred očima u ove korizmene dane. Promatrajmo križ Kristov, kako bismo mogli shvatiti i težinu naših grijeha. Ponekad mislimo da nije to ništa strašno što mi činimo. Ali, i jedna od zabluda upravo jest tu prisutna što ostajemo u tami, što nema naših djela, što nema ljubavi, djela koja činimo na svjetlu, kojima trebamo poput Isusa ispunjati ovaj svijet. Ljudi su više voljeli tamu, jer su im djela zla!

Što nam je potrebno? Poput Nikodema koji je bio vjernik, ali slutio je u Isusu nešto više, tražiti, pitati, dolaziti Isusu i danju i noću, tražiti svjetlo. Kao što smo započeli korizmu sa željom da rastemo u spoznaji Isusa i u životu slijedimo njegov primjer. Kako? Ovo nam današnje evanđelje pokazuje put i tri pravca djelovanja:

Vjerovati – imati pouzdanje u Boga koji djeluje u ovom svijetu, jer tako ljubi svijet.
Doći na svjetlo – Isusa i njegov put, On je Svjetlo Svijeta i u njemu upoznajemo Boga.
Činiti Istinu – riječi koje nam donosi Isus, njegove zapovijedi koje postaju djela svjetla.

3. Korizmena nedjelja

Korizmeno vrijeme nas poziva na sklad i ljepotu kršćanskog života. Sklad naših vanjskih djela, djela pokore i ljubavi, čemu odgovara naša nutrina koja daje svemu smisao i temelj. Kažu da se riječ ”askeza” u starom grčkom jeziku odnosila i na umjetnička djela i stvarnost, te na taj način u sebi nosila nakanu ljepote koju čovjek ostvaruje. Radi na sebi, ”uljepšava” sve ono što nije u skladu s ljudskim i kršćanskim postupanjem. Kršćanin želi svoj život uskladiti pred pogledom Oca i vršiti njegovu volju, biti savršen kao Otac u milosrđu, praštanju i ljubavi.

Isus dolazi u Jeruzalem. Evanđelisti nam donose činjenicu da je Isus kao i svaki Židov dolazio godišnje u Hram. Za njega je Hram svet. Kao što su proroci najavili izjedala ga je revnost za Dom Gospodnji. On stoga želi očistiti Hram od svega onog što ga obeščašćuje. Izgoni trgovce i prodavače golubova. I najavljuje u tom trenutku nešto novo. Najavljuje otajstvo Novog Hrama. On je taj Novi Hram koji ostvaruje i gradi. Rekao je Židovima da razvale ”ovaj Hram“ kojeg će on nakon tri dana opet sagraditi. No, oni su ostali u svom načinu razmišljanja misleći na kameni Hram Jeruzalema. Ni njegovi učenici nisu odmah razumjeli što je Isus pod tim mislio. Kasnije, nakon uskrsnuća razumjeli su što je Isus želio reći i tko je taj Hram.

Isus je svojim životom, svojim djelom i svojim naukom postao živi Hrama Božji koji u sebi okuplja sve vjernike. U njemu svi ljudi imaju slobodan pristup k Ocu. U Isusu svi ljudi obavljaju istinsko bogoštovlje, Bogu se klanjaju u duhu i istini.

Kršćani po svetom krštenju ulaze u intiman, prisan odnos s Kristom te postaju Hram Duha Svetoga, ulaze u zajednicu novog Božjeg naroda koja prinosi istinsko bogoštovlje u duhu i istini. To je sveti Božji narod, ali koji ima i trajnu zadaću da pokorom, postom i djelima ljubavi čisti svoja srca i tako otvara prostor djelovanja Duhu Božjemu, Duhu koji svojom snagom čisti i posvećuje srce i duše vjernika. Korizmeno vrijeme oživljuje snagom Duha sva naša nastojanja oko istinske obnove i da naše svjedočanstvo još više zasja u tami ovog svijeta. Prigoda je to za novi rast istinskog odnosa s Bogom. Isus naziva Hram domom Oca njegova. To je nešto osobno, blisko. Prekorava one koji u tom odnosu žele trgovati i prave trgovačku kuću. U tom odnosu ljubav nalazi svoje jedino mjesto, sve ostalo je suvišno. Zapovijedi koje su dio Saveza s Bogom jesu put slobode, odnosa ljubavi prema Bogu koji želi najbolje čovjeku za njegov život. Bog koji izvodi svoj narod iz ropstva, sklapa s njim Savez i pruža put zapovijedi da ostane slobodan. I kolikogod zapovijedi daju prizvuk zabrane i naredbe ipak su one u svojoj biti veliki ”DA” Bogu i čovjeku.

Događaj čišćenja Hrama poziv je da svatko dublje pogleda u svoje srce, da promotri što se sve u njemu nalazi, da provjeri za čim teži i što sve čezne naše srce. Božje zapovijedi i Božja riječ nam pokazuje kako postići slobodu i kako ostati slobodni. Oslobađaju od svih tereta što nas pritišću, od svega što naš put otežava i što naše odnose slabi. Naredba Gospodnja, njegove zapovijedi srce sladi. A kako je teško do toga doći! Imati čisto i slobodno srce to je pravi plod korizmenog hoda. Pročistimo i očistimo, osvijetlimo i osnažimo naše srce kroz korizmu da bude postajno na putu Gospodnjem!

Tko su oni koji prodaju ovce i golubove? To su oni koji u crkvi traže vlastite interese a ne one od Isusa Krista“ ( Sv. Augustin, Homilija 10,6)

Kakav je moj odnos prema Bogu? Po čemu to zapažam?

2. Korizmena nedjelja

Evanđelje druge korizmene nedjelje vodi nas na visoku goru. Prema Predaji Crkve gora je Tabor. Isus vodi svoje učenike u osamu. Vodi trojicu učenika, kao svjedoke neobičnog događaja, događaja tako otajstvenog, događaja Preobraženja. Gora preobraženja na putu prema Jeruzalemu otkriva već tada svu dramatiku koja će se odigrati na drugoj gori – Golgoti. Tu će se ostvariti ono što je predoznačeno u prvom čitanju iz Knjige Postanka o žrtvovanju Izaka. Tako se ostvaruje božanski plan, djelo Očeve ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu. Božja ljubav čuva, štiti i spašava čovjeka. Bog će ostvariti, kako se to lijepo izrazio sv. Pavao, preobrazbu ovog prolaznog i propadljivog, te sve preobraziti na sliku svog Sina, Isusa Krista. Tako divno evanđelje, koje nam opet i iznova posvedočuje kolika je ljubav Božja prema nama, svjedoči po ne znam koji put kako Bog ništa ne traže nego daje sve.

Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? O kako je duboko prožela ta istina srce i dušu sv. Pavla: Bog nije poštedio svog Sina, nego ga je za sve nas predao! Kako nam s njime neće sve darovati? ( Rim 8, 32 ). Razmišljao je sv. Pavao o darivanju Izaka i spremnosti Abrahama. Ali ta slika je nešto maleno pored predanja Isusa Krista, koji nas je ljubio i sebe samog predao za nas na drvetu križa. Postao prokletstvo radi nas i radi našeg opravdanja. Da, on je po prorocima najavljen kao Emanuel – Bog s nama – ili kako reče Pavao Bog za nas.

Korizma je vrijeme obnove svoga odnosa s Bogom, našim Ocem. Vrijeme u kojem čistimo svoj pogled i svoja shvaćanja Boga. Potrebno je uroniti i zagaziti na put ljubavi koju nam je darovao Isus kako bismo mogli sve više otkrivati i prihvaćati ljubav Boga našeg milosrdnog Oca. U sumnjama, kušnjama i zlu koje se događa oko nas ne gubiti povjerenje, ne slabiti nadu i vjeru da Bog vodi svakog od nas i povijest ljudskoga roda. Njegov projekt, kako bi to danas zgodno rekli, njegov naum spasenja možemo sagledavati ostvarena do sada, a tako isto se nastavlja jer je on Bog vjeran i ispunja svoja obećanja. Stoga, nas i sada poziva da slušamo glas njegova ljubljenog Sina ( Mk 9, 7 ). Lijepo i uzvišeno događa se u tišini, daleko od buke. Poziva nas da s Isusom, ljubljenim Sinom, silazimo u našu stvarnost i da njega slijedimo na njegovu putu. Putu koji vodi preko križa do slave Uskrsnuća. Putu koji vodi do punine Božjeg projekta, on koji će ”ustati od mrtvih” i tako svima omogućiti život u punini, gdje će Bog biti sve u svima!

„Silazi, Petre, želio si odmarati na gori…
Silazi; propovijedaj riječ Božju…
radi, umori se jako, prihvati također i trpljenje i muke sve dok
po sjaju i ljepoti dobrih djela, ne posjeduješ u ljubavi
ono što je označeno u sjaju haljina Gospodinovih”

sv. Augustin, Govori 78,6

Zar možemo ostati ravnodušni, hladni ?
Jesi li spreman učiti i poslušati Isusov glas?
Jesi li spreman dignuti pogled sa sebe i usmjeriti ga na Božji plan s ljudima?

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE
za korizmu 2024. godine
Bog nas vodi kroz pustinju do slobode

Draga braćo i sestre!

Kada se naš Bog objavljuje, prenosi uvijek poruku slobode: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). Tako počinje dekalog dan Mojsiju na gori Sinaj. Narod itekako dobro zna o kojem izlasku Bog govori: iskustvo ropstva još je uvijek svježe u njegovu sjećanju. On prima deset riječi u pustinji kao put slobode. Mi ih nazivamo “zapovijedima”, ističući snagu ljubavi kojom Bog odgaja svoj narod. Taj je poziv na slobodu uistinu snažan. Ne iscrpljuje se u jednom događaju, zato što sazrijeva na jednom putu. Kao što Izrael u pustinji još uvijek nosi Egipat u sebi – često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija – tako i današnji Božji narod nosi u sebi tlačiteljski jaram koji mora ostaviti iza sebe. Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje prema kojoj bismo zajedno težiti. Korizma je milosno vrijeme u kojem pustinja ponovno može postati – prema riječima proroka Hošee – mjesto naše prve ljubavi (usp. Hoš 2, 16-17). Bog odgaja svoj narod da iziđe iz svog ropstva i doživi prijelaz iz smrti u život. Poput nekog zaručnika iznova nas privlači sebi i našem srcu šapće riječi ljubavi.

Izlazak iz ropstva u slobodu nije neko apstraktno putovanje. Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost. Kad je Gospodin privukao Mojsija gorućem grmu i progovorio mu, odmah se objavio kao Bog koji vidi i, nadasve, čuje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko« (Izl 3, 7-8). I danas se vapaj mnoge naše potlačene braće i sestara uzdiže do neba. Zapitajmo se: dopire li i do nas? Potresa li nas? Dotiče li nas? Mnogo nas toga jedne od drugih dijeli i odvaja, niječući spone bratstva koje nas oduvijek povezuju.

Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: »Gdje si?« (Post 3, 9) i »Gdje ti je brat?« (Post 4, 9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode.

Želim vam ukazati na dosta važan detalj u tom izvješću iz knjige Izlaska: Bog je taj koji vidi, koji je ganut i koji oslobađa; nije Izrael taj koji to traži. Faraon, naime, gasi također snove, krade nebo pa se čini da je svijet u kojem se dostojanstvo gazi a autentične veze poriču nepromjenjiv. Uspijeva, to jest, vezati ljude za sebe. Zapitajmo se: želim li novi svijet? Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono na što treba ukazati jest pomanjkanje nade. To je prepreka snovima, nijemi vapaj koji dopire do neba i dotiče Božje srce. Nalik je onoj čežnji za sužanjstvom koja paralizira Izrael u pustinji i koči ga na njegovom putu. Izlazak se može prekinuti: ne postoji drugi način da se objasni kako to da čovječanstvo, koje je na korak do sveopćeg bratstva i koje je doseglo razine znanstvenog, tehnološkog, kulturnog i pravnog razvoja kadrog zajamčiti dostojanstvo svima, tapka u mraku nejednakostî i sukoba.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

To uključuje borbu: Knjiga Izlaska i Isusove kušnje u pustinji to nam jasno govore. Glasu Boga, koji govori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni!« (Mk 1, 11) i »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20, 3), suprotstavljaju se laži neprijatelja. Više nam se bojati idolâ nego faraona: možemo ih smatrati kao nekim njegovim glasom u nama. Biti svemoćan, biti od svih priznat, biti ispred svih: svaki čovjek u sebi osjeća zavodljivost te laži. To je dobro poznat put. Možemo se tako vezati za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, tradiciju, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Postoji, međutim, novo čovječanstvo, narod malenih i poniznih, koji nije podlegao čarima te laži. Dok idoli one koji im služe čine nijemima, slijepima, gluhima i nepokretnima (usp. Ps 115, 4), siromašne duhom resi budna spremnost i otvorenost: oni su tiha sila dobra koja čuva i drži svijet.

Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi  kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav. Ne imati drugih bogova znači zadržati se u Božjoj prisutnosti, zastati uz bližnjega od krvi i mesa. Zato molitva, milostinja i post nisu tri neovisna djelovanja, nego jedan jedini pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem ćemo odbaciti idole koji nas opterećuju i navezanostî koje nas sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja nam, dakle, usporiti i zastati. Kontemplativna dimenzija života, koju nam korizma omogućuje ponovno otkriti, oslobodit će nove snage. U Božjoj prisutnosti postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. To je Božji san, obećana zemlja kojoj težimo kad iziđemo iz ropstva.

Sinodalni oblik Crkve, koji ovih godina iznova otkrivamo i njegujemo, upućuje na to da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini: kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Pozivam sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku. Jao nama ako bi kršćanska pokora bila kao ona koja je rastužila Isusa! On i nama poručuje: »ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste« (Mt 6, 16). Neka radije s lica zrači radost, neka se širi miomiris slobode, neka se oslobodi ona ljubav koja sve čini novim, počevši od onog najmanjeg i najbližeg. To se može dogoditi u svakoj kršćanskoj zajednici.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed.

Blagoslivljam sve vas i vaš korizmeni hod.

1. Korizmena nedjelja

U Čistu srijedu započeli smo korizmeno vrijeme. Evanđelje nas toga dana poziva da ovo vrijeme molitve, posta i milostinje proživimo pod pogledom nebeskog Oca, koji nas vidi svojim pogledom ljubavi i kojemu je stalo do našeg spasenja.

Evanđelje Prve korizmene nedjelje je sažeti i kratki izvještaj Isusove kušnje, koja se događa na početku njegovog javnog djelovanja. Dok Matej i Luka opširnije donose Isusove kušnje, Marko samo govori o kušnji koja se “odmah” događa poslije krštenja. Isus je kušan u svom sinovstvu, tj. koliko je spreman ostvariti poslanje koje mu je povjereno. Duh ga vodi u pustinju. Od samog svog početka Isus je pripremljen za borbu sa zlom. Isusovu kušnju ne treba promatrati pod negativnim vidom. Ona služi za njegovu vjernost i još veći i čvršći odnos s Ocem. Njegova rast i dozrijevanje njegova čovještva u odnosu prema Ocu. Put Izraela kroz pustinju 40 godina imao je također tu nakanu: otkriti što je u srcu ljudi i da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o riječi koja dolazi od Boga. Isus u svom boravku u pustinji bori se sa zlom u tom neprijateljskom okruženju, ali ima i tješitelje anđele koji mu služe.

U pogledu Isusove kušnje vjerniku se otvara pogled na njegov život i kušnje koje su prisutne u životu. Kušnje u životu ne treba tražiti, ali bez kušnje nema rasta, i samo se napreduje ako nadvladavamo kušnje. Divno je rekao sv. Augustin: “Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti, ako se nije borio. A nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti.“

Vjera nije teorija. Vjera se oblikuje kroz živo iskustvo, a ne kroz mudrovanje. Živeći vjeru, živeći evanđelje otkrivamo njegovu čudesnu snagu, koja nam pomaže u suprotstavljanju svakoj kušnji. Marko ne donosi sadržaj Isusova propovijedanja evanđelja, zapravo on prvi postavlja evanđelje u osobi Isusa. Isus je početak evanđelja, on je radosna vijest o uskrsnuću. U Isusu nam se očitovana ljubav Božja koja nas nikada ne napušta. Pa i u najvećim kušnjama, kad izgleda da smo napušteni, Bog je tu prisutan i njegov život nadvladava tamu smrti. Bog nas nikada ne napušta. Uvijek nam pruža anđele tješitelje da nam služe. U časovima sumnji, tjeskobe i pitanja je li nas Bog napustio, imajmo pred očima Isusa, kojeg Otac nije napustio, nego ga slavomproslavio i posadio sebi zdesna. Isus je pobjednik jer je bio žrtva,  dar vjerne ljubavi prema Ocu i svakom čovjeku. Po krštenju smo i mi suobličeni Kristu i ono nas spasava po uskrsnuću Isusa Krista, u njemu pobjeđujemo svaku kušnju i odupiremo se zlu.

Jesam li spreman sebe više otvoriti Bogu u ovo korizmeno vrijeme?
Za čim duboko čeznem u svom životu?
Od čega živim? Za čim gladujem?

6. kroz godinu

Još jedno ozdravljenje donosi nam današnje evanđelje. Radi se o jednom gubavcu. Zadivljuje hrabrost i vjera ovog čovjeka koji dolazi pred Isusa. Znao je taj čovjek za propise koji sus se odnosili na njega radi bolesti koju je na sebi sjećao. Znao je da mora živjei izvan zajednice.  Također, morao se uvijek kretati dalje od ljudi i ponavljati. „nečist…“. No, on kad je čuo za Isusa dolazi pred njega. Pada na koljena i upravlja poniznu molbu. Ta molba izražava njegovo povjerenje u Isusa da mu može pomoći:“ Ako hoćeš, možeš me očistiti“! Molba u sebi ide na Isusovu slobodu i njegovu volju, a on zna da to Isus može učiniti. I k tomu, ne stavlja naglasak na zdravlje, nego na moralnu dimenziju: ako hoćeš možeš me očistiti! Možeš me vratiti u život, možeš me vratiti da slušam riječ Božju i da budem član zajednice.

U odnosu na ozdravljenja koja je do tada učinio, Marko donosi jednu posebnost ovog susreta. Isus je duboko ganut pristupom ovog čovjeka i zato pruža svoju ruku koju stavlja na gubavca. Na taj način i Isus krši pravilo koju je naređivao Zakon da se ne smije dodirivati takve bolesnike. No, upravo je zato došao Isus da ukloni svaku prepreku koja ljude dijeli od Boga. I tako svojim dodirom i riječju uklanja gubu, i taj čovjek postaje čist. Isus koji je Život, dolazi i daje život. Ruši sve zidove koji dijele ljude.

Ovaj nas evanđeoski događaj upućuje na drugu vrstu gube, koja se tiče sviju nas, onu duhovnu koja drži čvrste zidove odjeljenosti od Boga i bližnjih. I ova duhovna nečistoća je često puta nezgodnija ako želimo ozdraviti i biti čisti u odnosu prema Bogu i bližnjima. Kako je teško provesti odluku obraćenja, oslobođenja od loših navika koje nas zarobljuju. Isus nam svakodnevno dolazi. Dodiruje nas svojojm riječju. Dolazi u naš život u euharistiji, kruhu živom i čistom, dodiruje naše srce i poziva na sebedarje. I tako nas ugrađuje u svoje zajedništvo, u život.

Je li uviđam svoje nedostatke koji me izoliraju, zatvaraju u moj svijet?

Jesam li spreman zazvati Isusa da me oslobodi?

Jesam li spreman napuštati svoju utvrdu samodostatnosti i težiti životu zajedništva?

Želim li i ja „uvelike pripovjedati“ o ljepoti susreta s Isusom?

4. kroz godinu – 28. Siječnja 2024.

Isusov nastup u Kafarnaumu, jedne subote u sinagogi, evanđelist Marko opisuje uzvišenim riječima: Isusov govor i njegovo naučavanje bili su takvi da su slušatelji bili zaneseni njegovim naukom. On je iz blizine. Nije daleko Kafarnaum od Nazareta. Jedan od njih, možda su ga poznavali i susretali radi posla, u sinagogi i na hodočašćima. A sad uzima riječ i govori. I te kako govori! I čini!

Njegova riječ je bila izazov, novost, jer je u srcima ljudi unosila mir. Riječi koje je on naučavao u srcima ljudi otvarale su prostor za sve ljude, nikoga nije isključivao. Njegova riječ je donosila slobodu od tereta zakona i pravila, a ljubav i dobro stavila u središte života. Kraljevstvo koje je počeo navještati svojim svjetlom i snagom riječi suzbijalo je tamu zla. Došao je uništiti zlo, ali snagom ljubavi. Došao je uništiti tamu ali svjetlom riječi Božje. Njegova riječ i djelo – to je njegova osoba koja zrači i privlači. Zato, evanđelist kaže da ih je učio kao onaj koji ima vlast, tj. njegova riječ je tako snažna i moćna. Ono što govori to i čini.

Marko nam ovdje donosi prvo Isusovo čudo. Zanimljivo je kako on veže Isusovo naučavanje i njegova djela. Dok naučava on čini čudo, on izgoni nečistog duha iz čovjeka. Marko nam ne donosi neku lijepu Isusovu propovijed, nego čudo. Nije naveo Isusove riječi osim općenitog naziva da je naučavao i da su svi bili zaneseni. Isusova riječ i njegov nastup u sinagogi otkriva nečistog duha, i onda ga ušutka, točnije naređuje mu da ušuti i da napusti čovjeka. Veoma je znakovito i pruža nam snažnu pouku. Ovaj čovjek je redovito dolazio u sinagogu i slušao Božju riječ i njeno tumačenje. Nije ni slutio da je nečisti duh u njemu. Nečisti duh ga je zaposjeo, te mu je zatamnio pristup Božjoj riječi. Isus koji dolazi osloboditi i spasiti od zla i smrti, donosi jako svjetlo i snažnu riječ kojom otkriva prisutnost zloga i želi spasiti čovjeka. Tako nam evanđelist Marko pruža na početku Isusova djelovanja jasno u kom pravcu ide Isusovo naučavanje i djelovanje. U Isusovim riječima odzvanja Božja riječ, u njemu je Bog stvarno prisutan.

Ovo evanđelje poziva i nas da otvorimo svoje srce snazi Isusove riječi, koja nas poziva na obraćenje i život po toj riječi, koja nas oslobađa. Ovo evanđelje ne želi probuditi naš zanos i divljenje Božjoj riječi, nego slušanje koje će postati prihvaćanje te riječi i molitva da nas Isus oslobodi od zla. Isus ne traži one koji će mu se diviti, pljeskati i veličati ga, a ostati u svom srcu suhi i neplodni. U blizini Isusa i njegove riječi otkriva se i naša nečistoća, naša tama. Naši krivi stavovi o Bogu i našim bližnjima. I s tim neki ljudi dugo žive, ne traže izlaz i ne zamjećuju svoje tamne strane. Kad je slabo svjetlo, onda ne možemo dobro vidjeti nečistoću, pod jakim svjetlom vidimo dobro. Božja riječ koju navještamo želi nas spasiti i osloboditi od tame i zla, te nam omogućiti skladan život s Bogom i našim bližnjima.

Ostaje pitanje: Jesam li spreman dopustiti Isusu da me oslobodi?

Je li Božja riječ svijetlo na putu mog života?

3. kroz godinu – 21. Siječnja 2024.

Evanđelist Marko u jednu rečenicu sažima Isusovo propovijedanje:“ Ispunilo se vrijeme. Približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Riječ koju upotrebljava za vrijeme ( kairos ) označuje pravi trenutak. Označuje puinu vremena, jer se približilo kraljevstvo Božje, u osobi Isusa Krista. Bog koji nadilazi vrijeme ušao je u naše vrijeme i dao puninu našem vremenu. U tom pogledu čovjek može doći do pravog i istinskog života, prihvatiti Božju blizinu, njegovo kraljevstvo.

Božje kraljevstvo je blizu. Čovjek na njega treba odgovoriti. Odgovor se otkriva u Isusovu pozivu. On poziva sve na obraćenje. Obratiti se znači promijeniti način razmišljanja, misliti drugačije nego što je to uobičajeno. Potreban je pogled koji gleda dalje od pojavne stvarnosti, te zapažati Božje djelovanje i prisutnost njegova kraljevstva u svijetu. Isus želi ljudima otvoriti oči za novi pogled. Ne trebamo moliti njega da dođe, on dolazi, on je blizu.

Potrebno je novim pogledom otkrivati njegovu prisutnost, njega Emanuela koji je s nama. Potrebno je ići njegovim putem, ići u njegovu smjeru. Obraćenje je početak novog puta koji vodi do vjere evanđelju. Ta vjera omogućuje čvrsto stajanje u nesigurnom, prolaznom svijetu. To povjerenje se ostvaruje u prihvaćanju osobe Isusa Krista, jer je on ta sama radosna vijest, evanđelje.

Isus poziva na taj put. Poziva osobno. Na njegov poziv odazivaju se prvi učenici. Ostavljaju svoj način života, svoju svakodnevnicu, i kreću s Isusom. Ostavljaju posao, ostavljaju svoj dom, svoju obitelj i ulaze u novu obitelj koju Isus okuplja. Njihova će zadaća biti ono radi čega je on došao: pozivati ljude na put spasenja! Bit će ribari ljudi – oni koji će poput njega silno željeti sreću i spasenje ljudi.

Put obraćenja potrebno je uvijek produbljivati. Jesam li spreman napuštati sigurnosti svog odnosa s Kristom i dublje ulaziti na njegov put? Rađa li u meni, ovaj trenutak nesigurnosti svijeta u kojem živimo, veće povjerenje u Isusa i njegovu riječ? Ili me zahvaća strah pred budućnošću?

2. kroz godinu – 14. Siječnja 2024.

Vrijeme kroz godinu. Naše svakodnevlje. Uobičajeni ritam života. Da, ali i mogućnost živjeti novost života. Živjeti svoje vrijeme u vjeri, daru odnosa s Kristom. Njegovi smo učenici. Njega tražiti u svom svakodnevnom životu. Njega naći, jer on nas prvi traži i „obazire se“ na naše želje, naše čežnje.

Ljepotu i uzvišenost poziva očituje nam evanđelje današnje nedjelje. Kad ga ponovno čitam, kao da ga prvi put slušam, u radosti pogleda koji upravlja prema meni. Tim više u spoznaji svojih slabosti, nedosljednosti on se obazire prema meni i želi računati na mene.

Učitelju gdje stanuješ… Želja je s njim biti. Njegov put vodi do ispunjenja duboke i temeljne čežnje za Bogom. Zato onaj koji ga želi slijediti ostavlja svoje, ostavlja stari način života, i ostaje kod njega. Predivan izraz kojim evanđelist Ivan u svom evanđelju ističe duboki odnos Isusa i njegovih prijatelja. Ostanite u meni i ja u vama!

Dođite i vidite…. Odlike učenika sa sobom nose spremnost ponajprije tražiti. Slijediti zov srca. U tišini dopustiti glasu nutrine da izbije na površinu i put traženja. Ako se krene tražiti onda će se i nalaziti, to je drugi glagol Isusova učenika.

Taj naći otvara širinu i dubinu pogleda koji Isus daruje, taj vidjeti nosi sa sobom iskustvo susreta. Nije to iskustvo pročitanog, iskustvo koje nastaje iz knjiga, nešto naučeno i spremljeno u memoriju. To je iskustvo nasljedovanja,
hoda s Isusom, hoda iza Isusa koji me pred-vodi kroz moj svakodnevni život. Isus ne daje novi nauk, nove propise nego sama sebe. I na kraju dolazi do spremnosti ostaviti sve i ostati s Isusom. Tako nastaje jedno prijateljstvo, koje nije povremeno, ono se produbljuje svaki dan iznova: ostanite u mojoj ljubavi!

Našli smo… Onaj tko susretne Isusa, tko iskusi njegovu ljubav, ne može šutjeti i ostati zatvoren u sebe. Apostoli, koje su Židovi progonili i bičevali, govore mi „ne možemo šutjeti o onom što smo čuli i vidjeli“. Tako i svi učenici nose radost susrta i novost spoznaje i pozivaju druge na susret s Isusom. Isus ne želi biti sam, on zove prijatelje, njima daruje Očevu ljubav i želi da se ta ljubav širi. I Kristov učenik ne može biti sam u svom svijetu. On s drugima živi ljepotu Božje ljubavi očitovane u Isusu Kristu.

I ove nedjelje se preko svoje riječi Isus „obazire“ na nas! Njegov pogled nas prati i poziva. No, na nama je odgovoriti na pogled i prihvatiti njegov poziv ili okrenuti pogled na svoju stranu! I svakog dana u različitim događajima našeg života Gospodin nama govori. Jesmo li spremni i otvoreni potražiti ono što nam govori?

Jesmo li spremni nasljedovati Isusa i ostati kod njega? Jesmo li spremni svjedočiti ljepotu našeg kršćanskog poziva i života?

Evanđelje navještenja 4. Nedjelja došašća

Događaj navještenja Isusova rođenja je ispunjenje povijesti spasenja, dugog mesijanskog čekanja. To je jedinstveni i nečuveni događaj spasenja kojim Bog ispunjava obećanja data Ocima. Bog koji vjeruje čovječanstvu. Bog ima ludo povjerenje u nas. Unatoč tolikoj gluhoći koju su mu njegova stvorenja ponudila, on ostaje vjeran svojim obećanjima, vjeran savezništvu. Prije nego što zatraži da mu vjerujemo, on nam prvo iskazuje povjerenje. Ako su ljudi kroz stoljeća ostali sumnjičavi, nevjerni i spremni na izdaju, Bog je , s druge strane, pokazao bezuvjetno povjerenje, koje prati njegovo milosrđe i želja da se svi ljudi spase.

Usprkos svih zatajivanja i ravnodušnosti, usprkos sve tvrdoće srca Bog je uvijek pronalazio ljude koji su bili spremni podržavati nadu i ostvarivati njegov put spasenja. Tako je izabrao Mariju. Ona je kći čovječanstva, oblikovana od iste gline kao i prvi čovjek, Adam. Ipak, Marija je posebna u tom Božjem planu. Prihvatila je nadahnuće Duha Svetoga i prihvatila riječ, da u svom krilu nosi vječnu Očevu Riječ, koja je tijelom postala. Božja ljubav je uvijek prva. Bog prvi prilazi i poziva.

Čovjek samo može prihavtiti Božje djelovanje i sudjelovati u njemu. Marija nam svojim primjerom pokazuje tajnu susreta Boga i stvorenja. Može pitati, osluškivati, tražiti s povjerenjem i dati svoj pristanak: neka mi bude po tvojoj riječi! Taj prevažni „DA“, taj „DA“ koji donosi jedinstvenu novost: Bog postaje čovjekom!

Zato taj Marijin „neka mi bude“ postaje zora spasenja, početak svijeta boljega. Bog dolazi u kuću, u skromni dom jedne nazaretske djevojke. Ne bira mjesto moći i slave – Jeruzalem – već tihi i neznatni dom. Božja ljubav koja ulazi u ovaj svijet dolazi svaki novi dan sijati sjeme riječi u ljudska srca.

U otvorenosti toj riječi, u poslušnosti toj riječi, poput Marije, niče sjeme novoga svijeta, ruše se prepreke među narodima i Božja ljubav unosi mir i radost u ljudska srca. Pa i u nemiru naših dana, u stradanju mnogih nevinih, Božja riječ poziva ljudska srca budeći nadu nemogućega. Ta Bogu je sve moguće odjekuje u navještaju nad navještajima anđela Mariji! I nama danas!

Ali, jesmo li spremni ostati vjerni ovoj Riječi, dopustiti joj da odjekuje i djeluje u našim srcima, u našem svakodnevnom životu? Jesmo li spremni navještati ovu riječ odgovorno i zanosno kao nadu spasenja?