Poštovana braćo i sestre,
dani došašća polako idu kraju, a Božić je pred vratima. Na blizinu i dolazak Božića već nas par tjedana podsjećaju okićene ulice, trgovi i izlozi trgovina, a ipak imamo dojam da nam Božić uvijek dođe prebrzo. Kao da nas uvijek iznova iznenadi blizina Božića, odnosno brzina kojom nam stigne taj najradosniji kršćanski blagdan.
Da, iznenadi nas i zatekne, nađe nas gotovo nespremne za njegovu proslavu, jer smo zaokupljeni tolikim drugim stvarima koje valja obaviti, kao i onima koje nam se nameću, a ne bismo ih baš poželjeli. A Božić nam je tako potreban; potrebna nam je blizina Boga koji postaje čovjekom, jednim od nas, postaje Emanuel, s-nama-Bog.
U svome postajanju čovjekom utjelovljeni Bog sve stvoreno na neki način uzima u svoje čovještvo te svemu vraća izvorno dostojanstvo i svemu pruža mogućnost obnove, mogućnost čistoće, jednostavnosti, sklada i sveopćeg pomirenja.
Naš je pogled u dubinu otajstva Božjeg utjelovljenja pomalo zamračen blještavilom božićnih ukrasa po našim ulicama, blještavilom ukrašenih izloga i robnih kuća, blještavilom koje s jedne strane govori o blizini Božića, a s druge istodobno i o njegovoj odsutnosti jer je istinski duh Božića daleko od blistavog sjaja kojeg nude različiti trgovački centri.
Poželimo se vratiti unatrag, u djetinjstvo, u ozračje obiteljske molitve i skromnog kićenja bora; poželimo iznova udahnuti miris materina kruha ispod peke i dimljena mesa poslije mise Polnoćke. No, vrijeme se vratiti ne može, ali možemo uvijek iznova pokušavati otvarati svoja srca duhu Božića, koji uz svu svoju skromnost, jednostavnost i malenost, ostaje ponajprije darivanje; darivanje samoga Boga u liku Djeteta.
Valja nam se samo nadati da ćemo uspjeti u božićnom darivanju i darovima koje ćemo razmijeniti unutar obitelji i jedni s drugima, uspjeti darovati barem malo sebe samih te tako nasljedovati Onoga koji se u božićnoj noći posve dariva nama.
Svima vam želimo sretan Božić te obilje blagoslova novorođenog Djeteta kroz cijelu Novu 2024. godinu.
Don Radojko i don Mladen
